Muharem Bazdulj : U ćutanju je sigurnost?
Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)
Teško je, složićete se, istovremeno biti srpski radikal i ustaša. Teško jest, ali nije nemoguće. Potvrdiće vam to Predrag Lucić, pjesnik, pisac, urednik i novinar, jedan od osnivača četničko-ustaškog (srećom ugašenog) nedjeljnika Feral Tribune. Gostujući proljetos u popularnoj emisiji Hrvatske televizije "Nedjeljom u dva", Lucić je svojim antihrvatskim, velikosrpskim, pročetničkim i drugim srodnim stavovima toliko iznervirao pošteni i nedužni hrvatski puk da su pojedini neustrašivi hrvatski patrioti, ne obazirući se na činjenicu da se takav postupak naplaćuje, u eter slali SMS poruke kojim su mu pljuvali istinu u oči, nazivajući ga srpskim radikalom. U neuspjelom pokušaju ironije, Lucić i njegov domaćin Aleksandar Stanković izabrali su jedan od tih istinitih SMS-ova kao najgori, a za nagradu je Lucić dotičnom hrabrom hrvatskom domoljubu poklonio primjerak svoje nove knjige "Mjesec iznad Splita".
Trebala je proći skoro puna godina da bi se shvatilo kako je ovim perfidnim postupkom Lucić zapravo poslao indirektan demanti (hrvatski: ispravak netočne informacije) SMS-podatka o sebi kao srpskom radikalu. Nisam, hrvatski brate, ja četnik, poručio je Lucić, ja sam ti, brale, ustaša, pročitaj moje pjesme, pa će ti se samo kasti, ja veličam naše domoljube i njihove herojske pokolje balija, i to u stihovima, rimovanim, k'o iz čitanke. Čitaj, prijatelju: "Ići, mići, Ahmići/ Malo selo kao u priči/ Iz Hiljadu i jedne noći, / Pa će HVO doći/ Hiljadu i druge neće ni bit’. (…) / Ići, mići, Ahmići/ Niko živ iz njih ne smi izići/ Pucaš redom bez veze/ Poslije kriviš Ingleze/ Ča su sve to posnimili…" Lukavi i pokvareni Lucić, oslanjajući se na provjerenu informaciju da poeziju niko ne čita, nadao se da će njegov ustašluk ostati neprimijećen, osim gdje treba. Napravio je, međutim, fatalnu grešku otpjevavši pjesmu na mostarskoj promociji svoje knjige. Taj su snimak njegovi jataci i saučesnici neoprezno postavili na YouTube, a pošten (bošnjački) svijet, kad pokatkad siđe s Facebooka, ne izbiva s YouTubea. Tu je ukeban i sad se zna da je Lucić ustaša. Bošnjački intelektualci Lucića su portretirali elegantno i svedeno, a tačno; svaka im je k'o kod (genocidnog) Njegoša. Lucićeva pjesma je, dakle, "ustaško ismijavanje bošnjačkih žrtava genocida u Ahmićima". Malko opširnije: "Bošnjaci imaju moralnu i povijesnu obavezu da se bore protiv svega što naslućuje genocid kako se to zlo ne bi nikad i nikome više ponovilo. Ako su svjesni te činjenice, onda ni jedan savjestan i odgovoran Bošnjak ne smije ostati nijem, već mora dignuti svoj glas protiv govora, pa makar to bila i satira, koji potiče mržnju, koja vodi do genocida protiv bošnjačkog naroda. Poetska satira Predraga Lucića je nedopustiva zato što je genocidna i zato što vrijeđa osjećanja žrtava pokolja u Ahmićima. I zato je treba najoštrije osuditi kako se to ne bi nikad više ponovilo ne samo od Predraga Lucića već od bilo koga drugog". Ovaj pregnantni i efektni stav intelektualca Mustafe Abdukića produbljuje analiza doktora književnih nauka Ibrahima Kajana koji mudro i analitički, sve uz pozivanje na Milivoja Solara, zaključuje da Lucićeva pjesma nije parodija, jer nedostaje djelo koje bi se parodiralo, nego satira, i to neuspjela jer "zločin ne može biti predmet satire, posebice u okolnostima dominantnog odbijanja suočavanja većine sa zločinima iz prošlosti i odbijanja odgovornosti za zločine koji su počinjeni u ime te većine".
Šalu na stranu, pošto živimo u vremenu u kakvom živimo, ja, protivno pravilima žanra, a zbog silesije budalaša koji više vremena mogu provesti pod vodom, negoli bez prosipanja svoje bogougodne anonimne pameti bespućima internetske zbiljnosti, moram da kažem kako sam u prethodna dva pasusa bio ironičan. Ja, naime, ne mislim da je Predrag Lucić ni četnik ni ustaša, kao što ne mislim ni da je njegova pjesma "genocidno ismijavanje", ne samo jer slučajno znam – za razliku od doktora nauka Kajana – da postoji pjesma "Ići mići brodići" koja Luciću služi kao parodijski predložak, te ona (teoretski) može biti nazvana i parodijom (što ovdje, naravno, uopšte nije važno, ali ako je već u ovo bezumlje uvedena distinkcija između satire i parodije da je, makar reda radi, "ispoštujemo"). Besmisleno je potpuno nabrajati sve šta je Lucić uradio, za šta se cijelog života zalagao, citirati njegove tekstove. Ko zna – već zna, ko još ne zna – nikad neće znati; kome je jasno – jasno je, kome nije – nikad mu i neće biti jasno.
Pledirajući za superiornost usmenog podučavanja nad pisanjem knjiga, Sokrat je navodno rekao kako učitelj bira učenika, dok knjiga ne bira čitaoca. Implikacija je jasna: napisani tekst može doći do očiju kakvog idiota koji iz njega može iščitati sve što mu luda glava (u)misli. U vremenu kad svaki mobilni telefon ima kameru, kad svako ima mobilni telefon, kad svugdje postoji mogućnost da svaki snimak snimljen svakim mobilnim telefonom bude podijeljen sa svima, pouka Andrićevog vezira Jusufa da je "u ćutanju sigurnost" biva univerzalnijom nego ikad prije. Znao je Andrić da šutnja ponekad biva načinom da se "umanje kaos i dreka". Znao je, međutim, takođe da, svim potencijalnim nesporazumima usprkos, s jedva prisutnom vjerom da to ima ikakvog smisla, neke stvari treba ipak reći ako ništa, a ono zbog sebe. Pišem sve ovo zapravo zbog sjećanja na čitanje Ferala u mraku 1994. i 1995. godine, zbog Lucićevog uredničkog potpisa na knjizi "Lauta i ožiljci" koja mi je stigla iz Splita preko linija fronta i barikada, zbog onih koji znaju. Za budale me zaboli.
Komentari