Kliker.info

Muharem Bazdulj svojim tekstovima često uzburka balkansku žabokrečinu – nervira nacionaliste braneći Jugoslaviju, a revizioniste istorije braneći Principa i mladobosance.

Dvadeset godina je od zločina u Srebrenici. Obilježavaju je rezolucije, prepucavanja, zloupotrebe…?

– Srebrenica je definitivno najzlokobnija dionica u našim ratovima devedesetih. Ako pogledate “Bosansku knjigu mrtvih”, koju je uradio Informativno-dokumentacioni centar iz Sarajeva gdje su žrtve pobrojane na najprecizniji i najpouzdaniji način, vidite da u ratu u Bosni dotad postoji neka logika, brutalna, ali logika. U prva tri-četiri mjeseca rata srpske snage vrše krvavo etničko čišćenje u istočnoj Bosni i Potkozarju, mnogo je bošnjačkih civilnih žrtava u Zvorniku, Višegradu, Prijedoru itd. Nakon toga dolazi do jačanja Armije BiH i vodi se manje-više pravi rat u kome uglavnom ginu vojnici na sve tri strane, dok 1995. godine sve ukazuje na to da je mir na pragu.

I upravo tada, u samo nekoliko dana jula biva ubijeno oko 8.000 muškaraca i dječaka. Čini mi se da bi do famoznog pomirenja i normalizacije došlo mnogo lakše da je cijeli rat bio isti kakav je bio samo da nije bilo Srebrenice. Ovako je mnogo teže. Ne mislim da normalizacija može da dođe kao posljedica bilo kakve rezolucije i deklaracije. To je postupan proces kroz koji različiti ljudi prolaze različitim brzinama. Ima onaj dobar engleski stih koji otprilike kaže da ljudi polude kolektivno, ali se oporavljaju samo jedan po jedan.

Vi ste se, kao rođeni Travničanin, doselili u Beograd, a niste ostali u Sarajevu ili otišli u Zagreb. Zašto je vaš izbor bio srpska prijestonica?

– Ja sam studirao u Sarajevu i živeo tamo godinama nakon studija. Takođe, devedesetih sam nekoliko mjeseci živeo u Zagrebu. Objavio sam neke knjige i u Sarajevu i u Zagrebu. Nakon što sam početkom dvijehiljaditih počeo češće da dolazim u Beograd i da pišem za beogradske medije i objavljujem knjige kod beogradskih izdavača, a naročito nakon što sam osjetio ritam grada i krenuo intenzivnije da se družim s nekim ljudima, jednostavno mi se ukazalo da mi je mjesto ovdje. Tu se najprijatnije osjećam. To je najveći grad u kome se govori moj jezik, tu živi najveći broj ljudi koji voli da čita ono što napišem.

A na kom jeziku pišete?

– Kad u katalozima pominju moje tekstove, negdje stoji da pišem na bosanskom, negdje na srpskom, a negde na srpsko-hrvatskom, a da mene niko nije pitao kako bih ja to nazvao. To je neka vrsta arbitrarne odluke neke instance za koju ne znam ko je ovlastio da presuđuje. Ja nemam problem ni sa jednom od tih odrednica, ali smatram da je lingvistički najtačnije nazvati taj jezik srpsko-hrvatskim.

Razlike i sličnosti između Beograda, Sarajeva i Zagreba?

– Sve su to danas glavni gradovi svojih zemalja, ali Beograd je nešto više, nešto sličnije Istanbulu ili Beču, možda zapravo i jedini ozbiljan grad između Istanbula i Beča, prijestonica bivše imperije. Beograd je širi i šareniji, ilustracija one Marksove da kvantitet stvara kvalitet.

Na nekim forumima su vas u Bosni nazivali “novim srpskim igračom”, oni koji su vas branili znali su da kažu kako ste žrtva sarajevskih patriotsko-ćepenačkih zavjera. Šta je istina?

– Ne mislim zapravo da sam žrtva bilo kakve zavjere. Ako su razni anonimci s interneta skloni teorijama zavjere i paranojama, ne znači da i ja treba da budem paranoičan. Ja pišem za novine već skoro punih dvadeset godina i stavovi su mi sve to vrijeme bili konzistentni. Takođe, kroz sve to vrijeme bilo je raznih budala koji su me nazivali ovim ili onim. Ali neka ih. Štono kažu, za dobrim se konjem prašina diže.

Često pišete i polemišete na temu bivše države Jugoslavije koja se sad zove region! Kako je vi zovete, doživljavate…?

– Meni je Jugoslavija domovina. Ja sam se rodio u Jugoslaviji, stekao jugoslovensko državljanstvo i meni su i ta država i to državljanstvo bili dobri dok mi neki idioti nisu razvalili domovinu. Ne volim riječ “region” u tom kontekstu. To su oni seljački eufemizmi, kao kad sujeverni ljudi za rak ne kažu rak nego kažu “ono najgore”. Ne znam čemu to, osim ako i Jugoslaviju ne doživljavaju kao neki tumor.

Pozivajući se na neke stihove Lorensa Darela, u kojima je ustvrdio kako je Sarajevo nastalo iz eha pucnja pištolja, vi ste rekli da nije Sarajevo, ali jeste Jugoslavija. Da li je nešto što je nastalo u ehu pucnja moralo i da nestane u pucnjavi?

– Nije moralo. Nije moralo ni da nestane uopšte, a naročito nije moralo da nestane u pucnjavi.

Da li je Jugoslavija leš koji se sporo hladi?

– Kažete leš! U jednoj Kišovoj priči spominje se jevrejski običaj da prije sahrane rabin šapne pokojniku u uvo: Znaj da si mrtav. Mnogi se jako trude da sami sebe uvjere u to da je tijelo koje se sporo hladi zaista mrtvo. Ako se tako sporo hladi, možda i nije leš? Možda je samo u komi?

Vi niste imali dilemu po pitanju Sarajevskog atentata, Principa i mladobosanaca. Stogodišnjica događaja je donijela kontroverze i različita tumačenja?

– Ljudi svjesni istorijskih činjenica tu i nisu mogli imati dilema. Nova tumačenja su posljedica novih interesa. Ipak, čini mi se da je većina ljudi ipak ostala svjesna toga da je Mlada Bosna bila progresivna, revolucionarna, emancipatorska, svejugoslovenska organizacija. Drago mi je da takva interpretacija ostaje prisutna ne samo kod nas nego i šire.

Bosni kao da je suđeno da visi negdje između. Jednom ste napomenuli da je tamo na dijelu autistična politika, ima li nade za tu zemlju?

– Moglo bi da bude nade, barem koliko i za ostale zemlje zapadnog Balkana koje su još izvan EU kad bi sve tri BiH etničke elite smogle snage i pameti da bar malo razmišljaju izvan puke dnevnopolitičke pragme. Prateći, međutim, tu scenu godinama, čini mi se da postoji veliki problem s tzv. ljudskim faktorom. Kao da nema političara koji bi se usudio da imalo dugoročno razmišlja.

Ko su ljudi koji na Balkanu vode politiku, na šta te podsjećaju i kuda nas vode?

– Nekad mi se zaista čini da su oni proizvod negativne selekcije. Pomislim često da bi ljudi birani na lutriji, birani metodom slučajnog uzorka sa ulice, iz tramvaja, iz telefonskog imenika, radili bolje i uspješnije. Nigdje nikog ko bi i pokušao da vodi ozbiljnu i odgovornu politiku; sve sami demagozi i menadžeri srednjeg nivoa.

Vjerovatno ste pratili šta se događa u Grčkoj. Koliko u svemu ima istinske revolucionarnosti i koje će biti posljedice?

– Čini mi se da je Cipras tek kad je osvojio vlast na izborima, shvatio u kakvu se igru upustio. Cijela ta njegova priča jeste malo u žanru David protiv Golijata, pa bi, barem žanrovski gledano, on mogao da pobijedi. Samo što bi bilo dobro da ta pobjeda, da se malo vratimo iz biblijske u antičku metaforiku, ne bude Pirova.

Vi ste pisac i novinar. Dosta njih iz obje profesije se ne mogu podičiti angažmanom, naročito u periodu rata. Kakvo je stanje danas?

– Pisana riječ, generalno i književnost i novinarstvo, ima veću moć u totalitarizmima nego u demokratiji. Kod nas je u posljednje vrijeme pisana riječ žestoko obezvrijeđena. Možda je to dobro?

Ranko Pivljanin (Blic)