Kliker.info

Paranoični Ilija Čvorović (Danilo Bata Stojković) ubijeđen je da je njegov podstanar Petar Jakovljević zapravo špijun. Nakon što ga je danima pratio i tajno snimao, odlučuje svoja saznanja i snimke načinjene tokom “istrage” podijeliti sa suprugom Danicom i bratom Đurom. I mada je Jakovljevića (koga glumi Bora Todorović) pratio uglavnom u situacijama njegove nevine razbibrige i druženja (ručak i izlasci s prijateljima), u Ilijinoj interpretaciji sve su to zapravo loše prikrivene špijunske aktivnosti.

Njegova nesretna supruga Danica (nezaboravno je glumi Mira Banjac) opterećena neimaštinom ne može da shvati otkud podstanaru novac za ručak u restoranu i karte za operu, pa se odjednom upita ko plaća za sve to. Đura, naravno, ima odgovor: “CIA, snajka, CIA! Upropastili su pola sveta.”

Čitam ovih dana šta se u medijima širom jugoslovenskih prostora piše o posjeti Johna Owena Brennana, direktora američke Centralne obavještajne agencije, širom svijeta poznate po svojoj engleskoj skraćenici, a u glavi mi samo odjekuje: “CIA, snajka, CIA!” Naime, u većini interpretacija ove posjete mogu se naslutiti manje ili veće naznake skoro čvorovićevske paranoje. Dolazili su i u Bosnu i Hercegovinu i u susjedne zemlje i mnogo više rangirani službenici američke administracije, ali je rijetko kada postojala toliko potreba da se “zagrebe” ispod površine i da se naslute skriveni razlozi posjete. Djelimično je to, naravno, zbog simboličkog kapitala skraćenice CIA i nezajažljive sklonosti našeg svijeta teorijama zavjere i tajnim službama, ali ne treba zanemariti ni famozno pitanje tajminga.

Nestabilnost na Bliskom istoku koja je počela serijom “nepotpunih revolucija” onomad poznatih po imenu Arapsko proljeće kulminirala je ratom u Siriji, a taj rat je za Zapad bio tek niz brutalnih televizijskih slika dok stotine hiljada izbjeglica nisu nahrupile u Evropu i dok se u sam rat nije umiješala Putinova Rusija. U tom kontekstu, Bosna i Hercegovina je najmanje dvostruko interesantna. Iako izbjeglice dosad nisu previše koristile BiH kao tranzitnu zemlju, takav scenario se ne može isključiti zbog činjenice da BiH sa EU ima granicu dugu oko 1.000 kilometara.

Takođe, iz Bosne i Hercegovine je povelik broj dobrovoljaca otišao da se bori na strani Islamske države, a u samoj zemlji je prisutan i nezanemariv broj radikalnih islamista. Naposljetku, u regionalnoj konstelaciji, svoj uticaj na Republiku Srpsku Vladimir Putin u svakom trenutku može da iskoristi kao zgodan žeton u globalnoj igri sa Zapadom.

Posjeta Johna Owena Brennana Sarajevu tek je jasna i glasna poruka da SAD sve to imaju na umu te da im ne pada na pamet da zaborave na Balkan. Riječ je o poruci mnogo više diplomatskoj nego obavještajnoj. Obavještajni poslovi se ipak objavljuju u mnogo većoj tajnosti. Uostalom, nije Bosna i Hercegovina jedina zemlja između Grčke i Hrvatske, u zapadnobalkanskom mekom trbuhu Evrope, u kojoj su u posljednje vrijeme američko prisustvo i interes vidno povećani.

Od Makedonije preko Albanije i Crne Gore do Srbije te Bosne i Hercegovine, Amerikanci su tu – medijski, diplomatski, obavještajno i politički. Svjesni su da na “globalnoj šahovskoj tabli”, poslije Ukrajine i Sirije, nemaju baš taj luksuz da ih na još jednoj neuralgičnoj tački iznenadi Vladimir Putin.
U situaciji u kojoj je Evropska unija u očitoj krizi i u kojoj nije jasno koliko je Angela Merkel u Njemačkoj čvrsto u sedlu, Amerika se ponovo profiliše kao najjači igrač na ovom dijelu Balkana. Cijela stvar će do kraja ove godine, odnosno dok se ne završe izbori i dok ne dođe do smjene u Bijeloj kući ostati koliko-toliko ispod radara.

U zavisnosti od daljeg razvoja širih geopolitičkih procesa, međutim, 2017. godine može donijeti i mnogo očigledniji američki upliv. U tom smislu je karakteristična izjava Zorana Milanovića, koji kao da ubrzani ulazak Srbije u Evropsku uniju, a po principu na koji su primljene Bugarska i Rumunija, prihvata zdravo za gotovo. U tom kontekstu, međutim, on se zalaže i za ubrzan prijem Bosne i Hercegovine, odnosno za neko još drastičnije “gledanje kroz prste”. (Doslovce je rekao da Bosni i Hercegovini treba ponuditi “neki oblik ozbiljnog približavanja, ne ovog zavlačenja kroz kvaziaranžmane, i to odmah.”)

Teško je reći da li Milanović ovdje nastupa samo kao amaterski kibicer ili raspolaže nekim saznanjima koja su običnom svijetu još uvijek nedostupna. U svakom slučaju, nikom na Zapadu nije u interesu da između Hrvatske, Mađarske, Rumunije, Bugarske i Grčke postoji neka “crna rupa” preko koje će Rusija, Turska i razni islamistički pokreti igrati neku svoju igru.

Karte su podijeljene, strategija se zna i ostaje samo da se sprovede. Crna Gora je već dobila pozivnicu za punopravno članstvo u NATO-u, Makedonija bi još davno bila primljena da nema problem sa Grčkom oko imena, a kako Srbija bude napredovala u integraciji, Republika Srpska će imati sve veći interes da i Bosna i Hercegovina sve brže napreduje. To su procesi koji se naslućuju, a diplomatske posjete i medijski spinovi samo im podebljavaju koordinate.