Kliker.info

Piše : Muhamed Filipović (NN)

Za svakog ko prati, proučava i poznaje hisrorijske, socijalne i političke prilike na Balkanu i u ovom dijelu Europe (jugoistok Europe), jasno je da su za konačno sređenje odnosa među državama i narodima koji žive na ovom prostoru i za otvaranje vrata stvarnog a ne prividnog napretka, od kojeg je ovaj prostor patio stotinu i više godina, od bitnog značenja dva momenta.Jedan momenat je određen time da li će biti stvorene realne mogućnosti da se svi narodi na ovom prostoru na neki način srede i stvore koliko god je to mnoguće normalnije uvjete za svoj život i napredak i za uključenje u svjetsku zajednicu naroda i država. Sa druge strane, veoma je bitno da konačno prestanu političke igre i sukobi velikih europskih i svjetskih sila oko ovog prostora i sudbine njegovih naroda i država, odnosno, da se više ne dozvoli da narodi i države na ovom prostoru budu prisiljeni da se opredjeljuju za ovu ili onu suprotstavljenu stranu u velikoj političkoj igri oko toga ko će kontrolirati ovaj prostor i tako osigurati mostobran prema srednjoazijskom i jugozapadnoazijskom prostoru, igri koja je već dva puta poprimila veoma krvave tokove i nanijela veoma velike štete ovom prostoru i njegovim narodima.Poznato je da su narodi na ovom prostoru uložili ogromne energije i dali velike žrtve da bi se oslobodili ispod dominacije jedne velike sile onoga doba – Osmanskog carstva. Ipak i unatoč toj činjenici, oni sami nisu u cjelosti i do kraja odredili svoju sudbinu i budućnost, jer su im sudbinu određivale sile koje su bile u sukobu, ili u savezu sa carstvom koje je rušeno. Uloga Rusije, Austrougarske, Velike Britanije, Njemačke i Francuske bila je presudna u konačnom oblikovanju ovog prostora, zbog čega su u strukturi novoformiranih država ostali recidivi i sporna pitanja koji su izazivali sporove i provocirali sukobe. Nesloga tih novonastalih država i nepostojanje prethodno utvrđenog plana oko budućih granica njihovih država, ostavili su brojne kamene smutnje za budućnost. Postojanje tih i takvih pitanja nije imalo nikakvo drugo značenje osim što je stvaralo osnovu i otvaralo mogućnosti za stalnu ulogu arbitra, zaštitinika ili rješavajučeg faktora u takvim odnosima među novonastalim državama na Balkanu za velike sile zaštitnice, koje su podržavale pojedine od tih država, sukladno sopstvenim strateškim interesima. I dok su se narodi upleteni u tu igru rukovodili velikim moralnim i pravnim načelima slobode i prava, ove sile su se brinule samo za sopstvene strateške interese a ne takva načela. Njih nije interesirala stabilnost mira u regionu nego udio u kontroli prostora. Nestabilnost ovog prostora, dakle, nije proizlazila samo iz nasljeđa prošlosti ili asinhronosti procesa emancipacije novih država i naroda, ili potpunog izostajanja i onemogućavanja razvoja tog procesa za neke od balkanskih naroda (Bošnjake i Albance), nego i iz presudnog utjecaja velikih sila na njihovo ponašanje i na cjelinu situacije koja je tamo nastajala. A glavna karakteristika te situacije je bila nestabilnost postignutih rješenja i težnja nastajanja novih komplikacija, ali sada ne između nekada dominirajuće sile (Osmansko carstvo) nego između novonastalih država od kojih je svaka smatrala da proces njenog oblikovanja još nije dovršen. To dokazuju zbivanja do kojih je došlo nakon Drugog balkanskog rata, a posebno ona koja su nastala nakon Prvog svjetskog rata, u kojem su dvije od tih država, a to su bile Srbija i Grčka, ako ne u cjelosti, onda u velikom dijelu ostvarile neke svoje ciljeve i uspostavile kontrolu nad značajnim dijelovima Balkana i jugoistočne Europe u cjelini. Srbija je, neovisno od toga da li je to bio njen cilj, proizvela Jugoslaviju, dok je Grčka ušla u avanturu osvajanja u Anadoliji, gdje je izgubila neke od postignutih prednosti. Naravno, zbog činjenice da su Centralne sile izgubile rat, njihovi saveznici Bugarska i Turska doživjeli su poraze i gubitke teritorija. Svemu ovome su kumovale Francuska i Engleska kao glavne sile Antante. Iako su sile Antante omogućile i podržale nastanak prve Jugoslavije svu težinu održavanja jedne države, koja je počivala samo na romantičnoj ideji nacionalnog jugoslovenstva, ostavile su Srbiji, koja je, budući da je njena ratna pobjeda stvorila uvjete za nastanak Jugoslavije (Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca), morala neutralizirati sve separatizme i centrifugalne snage prisutne na njenom prostoru, ali ujedno i omogućiti da svi, koji su u tu državu ušli, u njoj nađu zadovoljavanje svojih osnovnih ciljeva. Naravno, to nije bilo moguće u tadašnjim uvjetima, a osobito jer se kod nas radilo o sasvim neiživljenim nacionalizmima, koji nisu, kao što je to bio slučaj sa Srbijom, već imali iza sebe izvjesnu nacionalnu državnu historiju. Svi znamo šta se zbilo i kako je tužna i puna iluzija bila ta historija obje Jugoslavije. Ono što definira sadašnju globalnu geopolitičku i stratešku situaciju sastoji se u činjenici da se izmijenila slika onog drugog faktora, tj. slika odnosa i strukture velikih sila, tj. do tada određujućeg faktora naše historije. Umjesto suprotstavljenih sila (Njemačka-Engleska-Rusija-Francuska-Austrija) sada imamo ujedinjenu Europu kojoj se priznaje legitimitet i što je još važnije, prihvata značaj njene ujediniteljske uloge ne samo među europskim zemljama nego i među zemljama koj su još izvan Europske zajednice, a koje žele u nju ući. Na lokalnom balkanskom planu nestanak Jugoslavije, kao faktora objedinjavanja, sada treba da zamijeni Europa, koja treba da postane okvir državnog, ekonomskog, političkog i kulturnog razvoja. Takva situacija stvara nove perspektive i parametre procjene opravdanosti i značenja određenih političkih ideja i ponašanja. Izvan ovog konteksta ostaju samo USA i Rusija, kao zadnji ostaci nekadašnje polarizacije svijeta na dva bloka. Smetnju za punu konsolidaciju ove nove stvarnosti predstavlja činjenica da u odnosu prema Europi ova dva izvaneuropska faktora nemaju isto značenje. Dok je za Europu bitna Amerika (europske i sjevernoatlantske integracije), dotle je za Balkan i Rusija bitan faktor. Ako bi Rusija bila izvan ovih procesa i ne bi imala odgovarajući i uvažavani utjecaj na njih, ako njena uloga ne bi bila priznavana, onda bi na Balkanu bilo novih problema i osjećao bi se nedostatak jednog važnog faktora stabilnosti. Mislio ko šta želi, Rusija ne bi smjela biti tretirana i nadalje kao neprijatelj ili subverzivni faktor ukupnog europskog i svjetskog poretka, niti bi zapadne zemlje smjele sebi jedino prisvajati ulogu  faktora mira i stabilnosti. Značenje ovih pitanja i potreba da se o njima govori, proizlazi iz činjenice da se ovi ukupni odnosi projiciraju najviše na situaciju u kojoj se danas nalazi Srbija, a ključni moment te situacije trebao bi da bude razriješen, odnosno trebala bi da bude određena strateška linija kretanja Srbije i njene politike, kroz odluku birača u Srbiji oko toga ko će biti novi predsjednik Republike Srbije. Zbog svih tih okolnosti, izbori za predsjednika Srbije, koji su u toku i kada je lista reducirana na dva kandidata s najvećom podrškom birača u prvom krugu, nisu obični tekući izbori, nego su to izbori koji, biranjem predsjednika biraju ujedno i ukupnu stratešku i političku orijentaciju Srbije za budućnost. Za Bosnu su ovi izbori važni ne prvenstveno zbog Republike Srpske nego zbog činjenice da Bosna i Hercegovina nikada ne bi mogla normalno funkcionirati, čak i kad ne bi postojala Republika Srpska, bez dobrih i, štaviše, odličnih svestranih odnosa sa Srbijom. Tadić i Nikolić simboliziraju dvije linije, dvije mogućnosti koje se pred Srbijom otvaraju i dva strateška pravca razvoja. Tadić protežira strategiju koja polazi od bitne činjenice da Srbija jeste dio Europe i da u europskoj integraciji može da nađe oslonac i za svoju slobodu i sigurnost i za osiguranje budućih interesa, ali i da bude svojevrstan most Europe prema Rusiji, što u Europi ne bi trebali previđati. Europa je najpogodniji mogući okvir za vođenje politike zemalja koje su njen geopolitički i kulturno-historijski dio, posebno u vrijeme općih integracijskih procesa svjetskih razmjera. Naravno, to je ujedno i najbolji put za jednu zemlju kao što je Srbija. Ta zemlja je izašla iz veoma teškog perioda svoje historije koji se sastoji od pada mnogih iluzija i neostvarenih poduhvata, pa joj je neophodan period unutarnjeg sređivanja i ujedno, realnog postavljanja unutar međunarodne zajednice kao faktora mira i stabilnosti na Balkanu, jer je iskustvo izolacije za nju bilo preteško. Srbiju i srpsku politiku, naravno, teško opterećuje problem Kosova. Amerika je odlučila da kazni Srbe i Srbiju zbog postupaka Miloševićevog režima prema Albancima na Kosovu i donijela je odluku, odnosno dala obećanje Albancima da će dobiti neovisnu državu. To ona nije imala pravo činiti. Ako je zbivanje do kojeg je došlo na Kosovu kritičnih godina presedan i razlog da se donese stav o tome da se državi koja prema svojim građanima, ma kakva bila njihova politička stajališta, postupa na takav način treba oduzeti jurisdikciju nad prostorom na kojem se to zbiva, čak toj teritoriji opsigurati samostalnost i državnopravni individualitet, tada to mora biti opće načelo međunarodnog prava i politike, a ne privilegija postupanja jedne države. Srpska politika se suočava s voljom jedne velike države koja i inače ne vodi računa o međunarodnom pravu i interesima, pogotovo o mišljenjima onih o kojima donosi odluke. Srbija plaća tešku cijenu Miloševićeve vladavine za koju sama nije znala naći adekvatnu kritiku i poslati je na vrijeme u muzej. Za pronalazak rješenja takve situacije nužan je ne uvjereni nacionalista i radikal, kojih ima ispod svakog lista, nego pametni i smireni demokrata koji može i adekvatno i dosljedno da zastupa interese svoje zemlje, ali i uvjeri međunarodne partnere da je pravo na njegovoj strani i da Srbija nije država s kojom se može svako igrati, ali i to da ona neće i ne želi biti više uzrokom zbivanja kakva pamti nedavna prošlost. Taj zadatak može ostvariti samo onaj Srbin koji ima europske vidike i razumijevanje sadašnje svjetske, europske i lokalne situacije. Mislim da bi Tadić to mogao biti ili ubrzo postati. Ljudi sazrijevaju suočavajući se s teškim problemima ukoliko su sposobni da se oslobode predrasuda, naravno, ako u njima ima štofa za zrenje.