Kliker.info

Piše: Muhamed Filipović ( Nezavisne novine)

Prije nedjelju dana smo u Sarajevu imali jedan značajan kulturni događaj. Publici je bila predstavljeno najnovije dopunjeno izdanje nedavno objavljene zbirke pjesama velikog savremenog bosanskog pjesnika Abdulaha Sidrana. Kako i sam naziv zbirke, a i pjesme svojim sadržajem govore, Sidranova poezija opisuje pošast smrti u Sarajevu.Ali Sidran ne oplakuje i ne oživljava užas epidemičnog umiranja Sarajlija tokom proteklog rata, kad je Sarajevo više od hiljadu dana bilo pod opsadom i stalnim artiljerijskim i drugim paljbama, niti davna vremena kad su harale kuga i kolera, nego poslijeratnu mirnodopsku pošast nenadanih, neobjašnjivih i preranih smrti cijelog niza Sarajlija, nama poznatih, bliskih i dragih i nadasve značajnih ličnosti prijeratnog i poslijeratnog sarajevskog miljea.Svi mi, koji smo prisustvovali predstavljanju knjige i posebno slušali kako pjesnik govori neke od pjesama, bili smo dvostruko impresionirani. Na jednoj strani imali smo mogućnost vidjeti kako pjesnički genij jednostavnim riječima svakodnevnice vadi iz događanja kojima podliježu ljudi uopće, osobitost čina i događaja umiranja naših prijatelja, komšija, drugova i braće, onaj najdublji smisao smrti, njenu konačnost i nepovratnost samog odlaska iz života onoga što čini dio nas samih i nepodnosivost praznine koja ostaje nama kao naš život. Bila je to, dakle, prilika da se dožive veliki trenuci ljudskog i onog što pripada najdubljoj intimi svakog čovjeka i što je, ujedno, kao takvo univerzalno, što svako ljudsko biće u sebi nosi kao strah, nadu ili doživljaj kojim i sam pomalo ili ponekad i posvemašnje nestaje, jednostavno nestaje sa nestankom onog drugog bića ili nestankom ljudi koji su uvijek i dio nas samih.Drugi moment, a zbog kojeg zapravo i pišem ovo što čitate, sastoji se u činjenici da je taj kulturni, umjetnički doživljaj, to naše saučestvovanje u doživljavanju istinske poezije koja se odnosi na svakog čovjeka i nema rezervacija, koja je, dakle, univerzalna po svom sadržaju i efektu, skinuo sa nas, barem za kratko vrijeme, koje u sebi možemo produžavati unedogled, jer je čuvanje istinskog doživljaja u sjećanju jedna osobina umjetnosti, a ona ima sposobnost da produžava vrijeme doživljavanja stvari u životu, politiku i političare, koji nas, evo, godinama i mjesecima, danima i satima, opsjedaju svojim često nesuvislim idejama, stavovima i beskrajnim upotrebljavanjem naše svijesti i savjesti, naših osjećanja i sposobnosti da podnosimo ono što nam je već sam život zagadio, a oni tome dodaju dodatni dio žuči, soli ili bibera, već prema receptu kojim se služe.A to je ona druga morija iz naslova ovog teksta. Morija je, kako je znano, haranje nesmiljene i bezobzirne smrti jednim gradom, pokrajinom ili zemljom, toliko puta opjevana u našoj narodnoj poeziji i spomenuta u kronikama i uspomenama, da je ušlo u izreku "Ne izbiva ko Morija iz Sarajeva", "Kad Morija Bosnu morijaše", itd. Ta velika Morija je nama poznata. Ona se zvala kuga, kolera ili jednostavno vrućica i niko nije znao od kuda dolazi i koliko će ostati u gostima, a ona je morila i odlazila kad je htjela. Ljudi su mislili da su nešto veliko skrivili kad ih ona tako nesmiljeno kažnjava.Ova, pak, morija, koja kosi Sarajlije, a vjerojatno čini svoje i po drugim mjestima u Bosni, je kuga neizdrživosti stanja u kojem se svi zajedno nalazimo i kolera našeg beznađa. Ta je morija endemska bolest svijeta bez nade, bez smisla, osim onog najnižeg i ljudima najnepotrebnijeg, a to je smisao koji se izvrće u mržnju i želju da se drugima dogodi zlo.To stanje ljudi, osobito mladi i ponosni, oni koji još nisu postali cinični i nisu pragmatici bogaćenja i težnje za vladanjem, ne mogu nikako da izdrže i umiru bez bolesti ili, ako se bolest i pojavi, ona dolazi sasvim iznenada i uvijek poprima najgore forme i ima najrapidnije tokove. Bolest nam ne dolazi izvana, nego se rađa i narasta u nama samima i zbog toga dolazi iznenada, dolazi fatalno i dolazi kad ona hoće, bez vidljivog vanjskog razloga. Ta morija, morija duše čovjekove, za morija peciduša, koja iznutra peče, izmara i izjeda ljudsko biće namećući mu besmisao kao sadržinu života, je ono protiv čega nemamo lijeka i obrane, baš kao što nekada ljudi nisu imali lijeka protiv kuge ili kolere. A nas izmori sve oko nas. Ne znamo zašto i ne znamo ni kada će sve ovo natezanje oko naših života i naše jadne zemlje prestati – mi sa tim nemamo nikakve veze. Od te morije ne brani nas ni pjesnik, nažalost, ali nam ostavlja barem trenutke nade i sreće da je uopće još moguće biti čovjek. Da parafraziram Adorna. Ako nije moguće pjevati nakon Auschwitza, činjenica da se pjeva može značiti da se bliži kraj ovom našem Auschwitzu u koji su nas zatvorili, evo, već petnaest godina.