Muhamed Braco Skopljak : Bosanska mladost u Americi je čudesna i govori da ćemo mi ipak trajati !
Ja sam na kraju karijere,godina se nakupilo,no nisam izgubio volju za radom i nastavničkim poslom, a na drugoj strani sam zaista zadivljen i ponosan zbog kvaliteta , koji, ne samo u muzici, već i u ostalim oblastima, postižu mladi Bosanci i Hercegovci širom Amerike “, naglašava u intervjuu za Kliker poznati banjalučki profesor Muhamed Skopljak , muzičar koji je tokom protekla dva desetljeća, zvuk klavira i note, neumorno unosio u više desetina domova Bosanaca i Hercegovaca , ali i Amerikanaca, u najvećem gradu američke države Kentucky.
” Ovo o čemu vam govorim je skoro pa neobjašnjivo. Dovedeni su ovamo pod stresom , bez znanja jezika a danas su lideri , profesori, stručnjaci, sportisti. Vajda je u pitanju neki kod, gen, inat ili nešto treće što je proradilo. Ja u toj djeci vidim ljepotu, snagu, pamet i nešto što me drži ovdje i govori mi da to ima prostora i smisla. To sve govori da ćemo mi trajati bez obzira što su nas protjerali iz BiH i željeli da nas nestane.
To se nekako ogleda u toj mladosti koja je sada stigla i do Harvard-a, Yale-a, Princeton-a,Berkeley-a, gdje već rade u svim oblastima nauke i struke.. Tu je kvalitet nas Bosanaca i Hercegovaca koji smo jednostavno dotjerani ovdje “, ističe profesor Braco koji u postojbini bluegrass muzike, američke košarke i konjskih trka, te gradu Muhameda Alija i danas prenosi svoje ogromno znanje na mlade generacije i pored činjenice da je postao američki penzioner.
Profesor Skopljak i koleginica,saradnica Gabriela Castillo
“To je za nas izbjeglice u ovoj zemlji zaista posebna priča. Ja sam je uspio ostvariti. Čak sam otiša u prijevremenu penziju iz jednostavnog razloga da olakšam sebi i da imam više vremena za nekakve aktivnosti koje volim a to je opet vezano za muziku , za djecu, svirku, koncerte , komponiranje, snimanje i za sve ostalo što neizostavno ide uz ovaj moj posao, odnosno život. Da budem jasan , nije ta penzija velika i takva da se od nje ovdje može živjeti, ali eto, začepi neku rupu pa sam ja što se toga tiče miran.
Naravo i dalje radim, ne onoliko koliko prije , ali nekako uspjevam napraviti toliko novaca da mogu sebi obezbjediti sasvim pristojan život i bavit se onim što volim i u čemu uživam”, nastavlja svoju životnu priču profesor Skopljak i napominje da je ranije imao zrelu namjeru da se zaista vrati u zavičaj, odnosno Bosnu i Hercegovinu, ali su sasvim privatni razlozi samo prolongirali njegovu odluku.
Odmah potom, potvrdno odgovara i na pitanje, odnosno konstataciju da su on i njegovi učenici neizostavni učesnici tradicionalnog kultrurnog festivala WorldFest u Louisville koji krajem ljeta ookuplja umjetnike, kulturne radnike i predstavnike svih nacionalnih i etničkih manjina koje egzistiraju u pomenutom gradu,i državi i šire.
“Posljednjih godina ovi kulturni oci ovdje u Louisville , gdje se kažu, govori sijaset svjetskih dijalekata, prepoznali su da ja sa svojom djecom, odnosno učenicima, mogu nešto kvalitetno ponuditi publici i učesnicima iz svih djelova Amerike, pa posljednjih godina dobijam dobre večernje, odnosno poslijepodnevne termine, u vremenu od nekih dva sata.
Tako je bilo i ove godine , a svirali praktički sve, od klasične muzike , blues , country, bosanske sevdalinke, ciganske i ostale muzike. Istina, ove godine je bilo izuzetno vruće, ali je moja ekipa , djeca i kolegice saradnice, Gabriella i Cristy , zaista dala sve od sebe i dostojno prezentovala i sebe i bosankohercegovačku komunu , koju smo na izvjestan način i predstavljali. Moram se ispraviti. Mi svake godine napravimo zaista dobar program i zbog toga nas u stvari i zovu “.
A on lično, ističe kategorički, vjerovao je u čudesne moći muzike i onda kada je bio na samom dnu.
“Kada sam dolazio u ovu zemlju imao sam 50 godina. Ni star, ni mlad kažu , odnosno ja znam , star za bilo kakav novi start. Plus bez znaja engleskog jezika. I pored toga vjerovao sam nekako u svoj klavir , odnosno, vjerovao sam u muziku. Nisam pogriješio u toj procjeni, a da je to tako govori i činjenica da sam relativno kratko morao raditi neke duge poslove dok se nije nostrificirala diploma koja je donijela posao u skoli,a svirka po restoranima,hotelima i slično , došla je sama po sebi. Da ću svirati i u Americi bio sam čvrsto uvjeren.
Dedo i unuka Sarah
Kasnije je je došla i MBSkopljak Production što je u stvari moja škola koju pogađaju ne samo mladi Bosanci i Hercegovci već i sve veći broj Amerikanaca. Ovom prilikom moram pomenuti da je među prošlim studentima bilo i takvih koji su poslije završili i glasovite muzičke škole poput Berkley-a. Mene je praktično muzika održala u ovoj zemlji . Da jednostavno odgovorim na tvoje pitanje, muzika meni znači sve. Moje znanje, zvanje, život , ljubav . Naveo bih ovdje i imena mojih stvarno talentovanih i pametnih studenata pa da vidimo za desetak godina gdje su i sta su uradili;Haris Smailhodžić,Adi Morris,Marko Ljubić,Frančesca Ljubić Dijana Bašić, Lejla Čolaković Dejan Vujaklija,Hana Sadiković,Benjamin Kostić.”
Za svo to vijeme nikada nije prekidao kontakt sa rodnom grudom i pored činjenice da je Banja Luku napustio pod nimalo lijepim okolnostima.
” Uvijek sam bio u kontaktu sa familijom koja je ostala i preživjela I sa dragim prijateljima . Odlazio sam nekoliko puta. Uvijek su to bili dirljivi susreti nabijeni emocijama . Naravno , čovjeku se tokom tih posjeta vraćaju sjećnja na određene situacije koje i nisu baš zgodne koje eto ovog trenutka ne želim da ističem. Jednoistavno rečeno ja taj kontakt imam i želim naravno da i dalje traje. Što se tiče samog grada Banja Luke ona je danas totalno drugačija od onog grada u kojem sam ja živio i radio. A ako me pitate, ima li Banja Luke danas u Banja Luci, kažem i pored svega da ima, mada u malom procentu.
Nedavno sam ponovo bio u svom gradu i ovdje moram istaći da sam susreo nekolicinu dragih prijatelja i kolega koji su mi vratili nadu da je noramlan život ponovo moguć u nekada najljepšem gradu na svijetu. Tom prilikom sam čak i svirao na promociji romana “Pogrešan peron” ,drage prijateljice Radmile Karlaš u Gradskoj biblioteci Petar Kočić. Osjećao sam se zaista vrlo prijatno vjerovatno i zbog toga što je to bio moj prvi javni angažman i nastup nakon punih 20 godina. Sa finim i pametnim svijetom kojima je knjiga i klavir, odnosno muzika, normalna stvar u životu, očito sve je moguće. Nadam se da će ovih prvih koji su sada apsolutna manjina, u budućnosti biti više, a ovih drugih koji su sada na vlasti sve manje. To sanjam i vjerujem da će se jednog dana i ostvariti “, kaže profesor Skopljak ističući pritom da živi za dan kada će Bosna i Hercegovina konačno biti normalna država nalik onoj od prije ovih ružnih vremena.
Njegovo mišljenje, odnosno želje, uvjeren je kaže, dijeli najveći broj njegovih Banjalučana koji nisu otpisali i zaboravili svoju Banja Luku.
” Uvjeren sam da Banjalučani nisu i nikada neće odustati od svog grada. Mi živimo tu svoju Banja Luku ovdje u Americi i sastajemo se svake godine u velikom broju u St. Louis-u pošto u tom gradu nekako živi najveći broj naših bivših sugrađana. To je jedini način da zadržimo stalni kontakt među ljudima i da nas to održi na okupu. Nije niko otpisao Banjaluku , međutim, neko ima djecu, neko mora tu djecu školovati, neko se mora udati, oženiti, kupiti kuću itd i to su sve razlozi što se ostaje ovdje i sve manje ide kući u BiH “, priznaje profesor i napominje da će se sve to promijeniti ako se poprave političke i ekonomske prilike u zavičaju.
Iskreno vjeruje da će se to uskoro i ostvariti što potvrđuju i njegovi ambiciozni planovi koji su vezani i za matičnu domovinu.
” Do konca godine trebao bi konačno završiti svoj drugi CD koji podrazumjeva nekoliko saradnika .Dosta toga je već urađeno , tačnije fale samo dva tri naslova i imam kompletan materijal o kojem će se , uvjeren sam čuti i u BiH a i ovdje u Americi.Što se tiče promocije ideja je potekla od Sakiba Jakupovića,profesora,
Kod snimanja CD-a sarađivao sam sa Abby Crawford,alt sax.Mirsadom Bešićem ,gitara,Tony Hornback,bubnjevi,Odile Sarat,vocal,Gabriela Castillo piano,Christie Charon Ruiz,piano Jorge Luis Ruiz,vocal.
Ekipa internacionalna,Bosanci,Ameri,
Neizmjerno ponosan naglašava da će na promocijama u BiH a potom i u Detroit-u učestvovati i njegova unuka Sarah zajedno sa kolegom Sanelom Selimovićem iz Bihaća koji studira harmoniku.
” Sarah je moja unuka, kčerka moga najstarijeg sina iz mog prvog braka koji sa familijom živi i radi u Tuzli. Ta moja mala, sada velika cura je čini mi se pokupila sve ono najbolje što smo imali, njena nena i dedo. Naravno, ovom prilikom moram naročito naglasiti da je zasluga njene nene daleko veća nego moja jer ja ipak živim ovdje, a nena je dolje i radila je sa njom kada je Sarah počinjala svoje prve korake kada je u pitanju klavir i muzika. Nena ju je da tako kažem ugurala u muziku ali moram naglasiti da je Sarah vrlo ozbiljna i talentovana djevojka koja zna šta hoće , pratim je pomno i uvjeren sam da će vrlo brzo biti poznata i priznata pijanistica ne samo u BiH.
Ne znam tačno koliko ima nagrada, ali znam da je pokupila sve što se može pokupiti kada su u pitanju takmičenja od Triglava pa do Đevđelije. Volio bih je vidjeti ovdje u Americi ako to bude ikako izvodljivo jer ona zaista zaslužuje jednu pravu šansu . Kada dođe ovdje vidjet ćemo šta ona želi , a pošto sam uvjeren da bez problema može ostvariti prolaz i obezbjediti sebi školarinu samo ako je ljudi čuju,pošto je ona jednostavno čudesna. Posljednju riječ naravno ima ona i njeni roditelji i ja ću to poštovati”, naglašava ponosni dedo, muzičar i pedagog koji je dvadesetak godina vodio kultni festival “Djeca pjavaju Banjaluci”. Dodaje usput da je prvi muzički angažman ovdje u Americi imao sa horom kojeg je za tu priliku osnovao pri klubu,a za prezentaciju BH građana kao komune u Louisvileu prije 20 god,na U of L-u.
Danas se toga sa ponosom sjeća i ističe da nikada , ama baš nikada nije imao ni jedan jedini problem sa svojim đacima.
” Nikada stvarno. Radio sam tamo kod nas 25 godina , bio sam i direktor škole kratko vrijeme pred sami rat i kada sada razmišljam ko me je sve pronašao na društvenim mrežama to je stvarno za mene jedna golema satisfakcija. To su generacije i generacije mojih učenika. I svi me vole. Sigurno. a to što ovdje kažu da sam ters , ja to ne smatram minusom već dobrom osobinom. Zašto, sada ćete pitati sigurno. Ja sam siguran da sam osoba koja voli ljude, društvo i druženja i nova poznanstva , koja se zna ponašati u društvu , koja zna cijeniti i biti drug, međutim nemam vremena da se bavim nekim trivijalnim stvarima koje me opterećuju bez potrebe i onda ja to skraćujem na taj način što se distanciram ili možda ispalim neku otrovnu raketu prema takvim osobama . Jednostavno rečeno ne mogu šuplje “, uvjerljivo kaže profesor Braco. Priznaje potom da je hedonista koji voli život, a što se ljubavi tiče naglašava da je čovjek koji može voliti i da se po tom pitanju ne žali.
Sami kraj razgovora rezervisali smo za činjenicu da su nakon ratova na području bivše Jugoslavije u BiH i na ostalim prostorima bivše zajedničke države sumnjive novotarije potisnule prave, tradicionalne i univerzalne vrijednosti.
“To što se nama događa u posljednjih dvadeset godina, zapravo je počelo dvadeset godina prije toga kada se započeo sveopšti atak na prave vrijednosti i onda dolazi do formiranja 20 generacija na turbo folku i trenutno imamo dekadencije koja ne može biti gora. Kada je muzika u pitanju te pomenute vrijednosti su se ogledale u vranjanskoj, makedonskoj, crnogorskoj pjesmi , bosanskoj e sevdalinci, slovenskoj polki , dalmatinskoj pjesmi … Mi smo imali bogatstvo. Imali smo istoriju u muzici. Jednoistavno smo imali sve što je trebalo imati. Rezultira to, ako hoćete dalje ići, sa Mokranjcem, Lisinskim, Franjom Kuhačem, Vladom Miloševićem, Avdom Smajlovićem , kompozitorima koji su napravili svoj opus na onome šta je BiH, odnosno bivša Juga imala. Onda odjednom to nije nekome pasalo “, sa tugom u glasu govori profesor Skopljak.
Na pitanje, ima li lijeka, odgovara da ima samo treba gledati kako to rade stare i velike kulture.
“Nisu Austrijanci zaboravili valcer ni polku, nisu Amerikanci zaboravilki svoj bluegrass i blues, nisu Francuzi zaboravili šansionu , a nama su prodali muda za bubrege i imamo ovo što danas imamo. Francuzi naprimjer imaju pri Nacionalnoj akademiji za znanost i umjetnost departman za šansonu. Ti možeš i danas komponovati šansonu ali ona na kraju mora otići na ocjenu kod stručnih ljudi da se vidi , jesi li ti, kao autor nove kompozicije, ispoštovao stroga pravila, i teksta i muzike i tek nakon odobrenja ona može ići na snimanje. Kod nas u zadnjih skoro 40o godina niko ništa nije kontrolisao, a po mom dubokom ubjeđenju sve je to bilo skopčano sa glavnim ciljem rušenja prvo Jugoslavije apotom i Bosne i Hercegovine.
Često razmišljam kakav je to mentalni sklop osoba,individua ili spodoba koji su mogli smisliti GENOCID,URBICID/papci/ i KULTUROCID.Smisliše i podosta provedoše u djelo pa je eto i turbofolk ušao u istoriju kao sredstvo/oružje za ostvarivanje želja tih trulih mozgova.No nije se dogodilo,Bosna traje i Hercegovina naravno zahvaljujući onima koji je vole i Bogami odbraniše je.Oni su po meni ljudi sa početka ove priče,vrijedili su i uspjeli,a MLADOST će to sve vratiti na svoje mjesto.”
Halil Šetka (Kliker.info)
6 0 komentara