Kliker.info

Priijeratni radnik  mostarskog Sokola,  danas penzioner  Asim Kasumačić  zvani Kamačo, svojevremeno je bio jedan od najpoznatijih i najomiljenijih  javnih “likova” u gradu na Neretvi.  U mladosti fudbaler Radobolje i Neretve te liska  od   rođenja, svoju popularnost je stekao osebujnim životnim stilom te brojnim zgodama, zbog čega je između ostalog, stekao privlegiju da druguje sa brojnim popularnim ličnostima  Mostara i bivše Jugoslavije.

U Mostaru će ostati upamćeno da je godinama drugovao sa Mišom Kovačem i Zdravkom Čolićem, dok  se zgoda  o  specijalnom zadatku u Beogradu, gdje je danima  pokušavao ući u trag  legendarnoj rukometašici Svetlani Ceci Kitić , u koju je u to vrijeme bio zaljubljen njegov prijatelj Blaž Slišković,  tradicionalno prepričava na mostarskim okupljanjima širom svijeta.  Pored pomenutih usmenih predanja, neke od crtica iz njegovog  života  su  i zapisane, i to ne od bilo koga već od  mostarskog doktora rock'n'rolla    Mehe Džegera.

Kad si ti Kamačo imo/Svi su imali/Kad ti Kamačo nisi imo/Nisi imo  samo ti, zapisao je svojevremeno neponovljivi  pjesnik prezrenih i poniženih i tako na maestralan način opisao karakter  Asima Kasumačića,  koji je u poratnom periodu  doživio  pravi  životni brodolom. Prvo je nakon dugogodišnje  teške bolesti i neuspješnog liječenja u Firenci,   2011 godine izgubio 16-godišnju kćerku Amelu, a samo dvije godine kasnije,  u saobraćajnoj nesreći je poginuo i njegov   34-godišnji sin Jasmin.

Toliko nesreće bilo je previše i za čovjeka  izuzetnog karaktea,  kao što je Kamačo, kojeg je koliko  toliko utješila činjenia da je u trenutku Jasminove pogibije njegova supruga bila u drugom stanju,  tako da danas, kako sam kaže,  ima valjanog razloga živjeti,  pošto  u Mostaru  raste njegov 1,5 godišnji unuk  Jasmin. Upravo unukovo bitisanje ga je na određeni način i motivisalo da  nedavno prihvati poziv starog prijeratnog prijatelja  Predraga Marića-Brekca  da bude gost njegove porodice u Las Vegasu.

Njegovu  dvomjesečnu američku epizodu zabilježili smo u gradu Louisville, u državi Kentucky gdje je nakratko navratio da obiđe rodbinu, prijatelje i poznanike iz Mostara, u pauzi zanimljive kamiondžijske turneje po Americi,  koju obilazi uzduž i poprijeko sa svojim domaćinom iz Las Vegasa.  Zahvalan je kaže prijatelju Brekcu koji ga je, kao prvo,  iznenadio  i obradovao pozivom, zatim, plaćanjem troškova dolaska , neopisivim gostoprimstvom  te na kraju i pružanjem mogućnosti da obiđe i upozna gotovo sve dijelove Sjedinjenim Američkih Država.

” Nikada nisam ni sanjao da ću jednoga dana krastariti po ovoj golemoj zemlji koja me je zasta fascinirala,  na čemu sam Brekcu neizmjerno zahvalan , pošto me je, sve ovo skupa, jednostavno vratilo iz mrtvih”, naglašava na početku ragovora Kamačo i  dodaje pomalo začuđeno da su  ovdašnji Bosanci i Hercegovci, i pored pored  dobrog životnog standard,  nekako potišteni. Onako uzgred, zaključuje, da je to vjerovatno zbog tih nesretnih kredita, koje, kako kaže, svi pominju .

Impresioniran je naročito moćnom mrežom auto puteva po kojima njegov Brekac svakodnevno pređe i preko 800 milja .

” U početku sam se čudio  hiljadama milja dugim i kao strijela pravim putvima, ali sam kasnije prestao, pošto sam video da ima i planina i to golemih. Ni sada međutim ne mogu vjerovati da je toliko prostora ove zemlje totalno  prazno, bukvalno nenaseljeno. Ima takvih područja gdje za pola dana vožnje nisam video ni jednu jedinu kuću. Čudi me zbog toga što ne uvoze više izbjeglica i emigranata. Pa mogu bez problema u ta pusta  područja naseliti  cijelu Evropu “, komentariše Kamačo ,u vrijeme dok očekuje   najavljeni dolazak poveće grupe  Mostaraca  nastanjenih u  Louisvilleu.

Najbolji prijatelj iz mladosti Nubuvet- Buba Hadrović i rođak  Sulejman -Braco Jusufović  su mu ovdašnji domačini , dok su braća Lizde, Pala, Zela, Ramiz i  Fazlija  demonstrirali, kaže, dobro staro gostoprinstvo , tako da se u ovom gradu osjeća bukvalno kao u Mostaru prije rata.

“U Mostaru je sada neka druga situacija. Privreda je uništena ratom, opljačkana i opustošena privatizacijom , a ljudi stjerani u nacionalne torove iz kojih je teško izaći. Ja sam rođen i odrastao u takvoj sredini gdje  često, čak do zrelih godina, nismo znali  za mnoge  u društvu, koje su  nacionalnosti i relgije. Danas na žalost, na jednoj strani  imamo muslimanske , a na drugoj hrvatske jaslice. Potom idu, istim redom, obdaništa, osnovne i srednje škole i tek potom dolaze fakulteti, gdje postoji šansa da se ova djeca po prvi put sretnu. Zar to nije žalosno i tužno”, ističe  beznadežni Kamačo i kao tračak nade  ponovo navodi svoj dolazak u ovaj dio svijeta.

Njegov jaran i američki domaćin  Brekac  je  Srbin i pravoslavac, što prema njegovim riječima znači ,da  još postoji  neka šansa da se u  budućnosti  obnovi  poznati  i nekada cijenjeni mostarski duh.

Poželjeli smo da  to vrijeme bar doživi njegov unuk Jasmin,  i u to ime smo , kao po komandi,  svi redom nazdravili. Kamačo nam na kraju saopšti   da će nakon Kentuckyja,   ponovo nazad u Las Vegas , koji ga je kako kaže, prosto oborio s nogu. Kao ilustraciju nam je  naveo hotel Veneciju, pod čijim svodovima   se , kaže, zahvaljujući porodici njegovog prijatelja , kao u  originalnoj Veneciji ,  vozio  gondolom  i uživao u izvedbi poznate “O sole mio”. Na kraju ipak  samouvjereno zaključuje,  da se  ni sva čuda Amerike ne mogu mjeriti sa njegovim gradom na Neretvi. Tamo ga čeka  njegov unuk Jasmin i uspomene,   kojima se brani od tuge i nesrete sudbine.

H.Šetka. (Kliker.info)