Kliker.info

U samo nekoliko godina svog rada, od 1985. do 1991. godine, grupa Bolero stekla je vrlo vjernu publiku koja i danas s jednakim žarom preslušava njihove pjesme. Bend je objavio samo dva albuma, „Na kraju slavlja“ i „O Jesenjinu“, dok je treći ostao nedovrešn. Bila su to vremena kada su se njihove ploče i kazete prodavale u tiražama većim od 100.000 primjeraka. Uslijed početka rata bend je prestao postojati, a iza njih je ostala nedovršena priča, koju su sada ipak odlučili ispričati. Tim povodom razgovarali smo s frontmenom i osnivačem Bolera, Mišom Bartulicom.

Gdje je Bolero bio svih ovih godina?

– Prestali smo postojati pred sami rat, baš u trenutku kada smo spremali ‘veliki pohod’ na bivšu Jugoslaviju. Da nije bilo, znate već čega, imali smo realne šanse postati veliki bend. U to vrijeme počeli smo rad na trećem albumu, ali smo završetak stalno odgađali, čekajući da se smiri situacija. Umjesto smirivanja bilo je sve gore i gore, a mi smo bili u specifičnim prilikama, nas pet članova, doduše svi iz Bosne i Hercegovine, nismo bili iz istih gradova i naša, dok nam je, nazovimo to nacionalna struktura, bila je miješana.

Znači niste vi raskrstili s Bolerom, nego je rat raskrstio s vama. Kako danas gledaš na te ratne godine?

– Moja tadašnja očekivanja bila su da će tamo neka 2014. godina biti vrijeme kada će ljudi već zaboraviti na rat. Mislio sam da će sve biti ležernije, opuštenije, da će ljudi željeti živjeti u jednom širem i slobodnijem društvu, da se neće vraćati nazad, ali čini mi se da se mladi danas vraćaju u prošlost više nego ijedna generacija prije njih. I to stvara određene probleme u društvu. Ono danas poprilično nezrelo izgleda. Ne znam kakva će biti budućnost tih novih generacija koje su opterećene prošlošću više nego generacije koje dolaze iz te prošlosti. Kako da grade budućnost?

Govoriš kao da se sramiš tih generacija.

– Sramim se ljudskog roda općenito. Sramim se iz prostog razloga jer danas ne izgledamo kao ljudi. Čovjek se nadograđuje svaki dan, proširuje svoje vidike, a mi se stalno uvlačimo u neke svoje komplekse i razara nas nešto što nam ne dozvoljava da otvorimo svoje ljušture i izađemo van. Ne znam koliko to može trajati, a da ne ostavi neke posljedice. Pitam se, recimo, što bi bilo da u Hrvatskoj, BiH ili Srbiji živi toliki broj nacija ili useljenika kao što je to u nekim europskim zemljama. Pa svaki bi dan bio rat. Ispada da se ovi ljudi ovdje jednostavno ne mogu organizirati da vode ovo društvo. Kako to da netko na nekoliko stotina kilometara od nas to može, a mi ne možemo. Volio bih da moja djeca i svi oni koji su sada klinci, žive u nekom sretnijem društvu, u slobodnijem osjećaju i da nemaju opterećenja koja su nama smetala da živimo bez problema. Mržnja je ono najgore što razara društvo, kad imaš mržnju kao produkt onda to uvijek izaziva veliko zlo, a poznato nam je što slijedi iza toga.

Kakav je uopće trebao biti taj treći album Bolera?

– Bili smo u vrlo zanimljivoj fazi, tako da sam uvjeren da bi taj album bio zabranjen.

Što je to bilo tako delikatno?

– Već naša pjesma „Zašto umiru proleteri“, bila je delikatna i zabranjena, zajedno s njom zabranjena je i „Konjuh planinom“, iako je ona ustvari proleterska, a ne partizanska pjesma, jer datira još s početka stoljeća. Zašto su je zabranili zapravo ne znam. Vjerujem da su u svemu prepoznali kritiku ondašnjeg sistema. U tom sam kontekstu tada išao još dalje. Mislim da se to što bi se našlo na trećem albumu nekome nikako ne bi svidjelo, ali tko zna, vremena su se tada brzo mijenjala. Zanimljivo, pjesme koje su tada bile zabranjivane, ni danas nisu po volji mnogima i za nas na koncertima nose latentne probleme. Zanimljivo jer se radi o dva potpuno različita politička sistema.

Što je bilo s tim stvarima? Jesu li propale?

– Dijelovi nekih od njih su se možda našli u pojedinim kasnijim pjesmama, ali zapravo se radi samo o stvarima o kojima sam razmišljao tada. Samo sam to kasnije „apdejtirao“ u današnje vrijeme. Tako pokušavam komunicirati sa stvarnošću.

Dakle, članovi benda su u ratu izgubili kontakt?

– Da, prekinule su se veze. Jednostavno su fizički pokidani telefonski kablovi, a to je nakon početka rata u BiH, bio još jedini preostali način da kontaktiramo. Svi smo se raspršili, neki su ostali u Sarajevu, neki otišli u Prag, Švicarsku, Ameriku … Ja sam te godine proveo u Livnu i Splitu.

Nisi se konkretnije bavio muzikom?

– Ne samo da se muzikom nisam bavio konkretnije, nego se muzikom nisam bavio uopće. Kada se rat zahuktao pomislio sam da više nikada neću svirati. Činilo mi se da više nema nikoga kome bih mogao svirati, da ne postoji publika kojoj bih se ja na taj način mogao obraćati. Teško je o tome govoriti, jednostavno mi se raspalo sve u glavi. Tih godina sam prestao vjerovati da bi više ikome koncept mog razmišljanja mogao biti zanimljiv. I to nije trajalo samo za vrijeme rata, to je trajalo sve do prije koju godinu.

Što se promijenilo pa si opet dobio želju za stvaranjem muzike?

– Jednostavno sam shvatio da još uvijek postoji nešto u meni što bih htio reći, nešto što mislim da je važno. To me je natjeralo da nastavim. Osim toga mislim da bend poput nas nije završio priču, koju je trebalo završiti. Ostali smo dužni i publici. U jednom trenutku učinilo mi se da opet ima smisla reći ono što smo i planirali.

U međuvremenu si snimio i samostalni album „Ludnik“.

– Da, na njemu sam objavio ta neka svoja muzička razmišljanja.

Koliko tu ima Bolera?

– Ima ga, jer ja ne mogu daleko od sebe. Radio sam i neke druge pjesme, recimo za sarajevski dječji festival. Pjesma se zvala „Još sam samo rosa“ i pobijedila je na malom šlageru i mnogi su odmah prepoznali da sam ja autor. Valjda je osjetan taj neki moj pečat,ne znam !

Zašto si krenuo u samostalnu karijeru, a nisi pokušao već tada oformiti Bolero“?

– Prestao sam svirati, skroz. Gitaru nisam nikako uzimao u ruke. Ni fizički, a ni mentalno nisam imao nikakav dodir s gitarom. Jednostavno sam izgubio osjećaj. Nisam mogao hvatati neke akorde i trebalo mi je dosta vremena da ponovo vratim osjećaj u ruke. Osim toga kod mene sve kreće iz glave, odjednom mi je došao neki impuls, da se tako izrazim, osjetio sam nakupinu nečega i snažnu potrebu da se toga riješim. To je bila kao neka moja osobna katarza, jer sam do tada nakupio mnogo negativne energije. Sve se to pretočilo u „Ludnik“. Da to nisam napravio ne bih nikako bio u redu, mentalno. Morao sam sebe dovesti na neku nulu. Nisam ni pokušavao okupiti stare članove, jer bi to u to vrijeme bilo dosta teško, a i materijal koji sam htio snimiti bio je vrlo zahtjevan i nisam siguran da bi se u toj kombinaciji to moglo odraditi. Bio je to baš moj osobni projekt.

Ipak svih ovih godina dobivali ste ponude da okupite „Bolero“.

– Istina, neprestano je netko zvao, da se okupimo i dođemo svirati. Bolero možda nije imao masovnu popularnost, ali oni koji su nas slušali neobično su vjerna publika.

Kako je onda na kraju došlo do toga da se bend ponovno oformi?

– Zbog „Ludnika“. Jednostavno nakon što je taj album objavljen proradili su kontakti. Ljudi iz benda su me zvali i dijelili sa mnom svoje dojmove o tom albumu. Uglavnom su govorili kako je to vrlo neobičan materijal, a iz svega se pokazalo da je naš način razmišljanja i dalje, unatoč proteku vremena, vrlo sličan. Telefoni i mejlovi su počeli raditi i nekako se zakotrljala ideja da pokušamo ponovo nešto uraditi. Volju za tim pokazali su apsolutno svi.

I jeste li uspjeli? Koliko je danas starih članova u bendu?

– Nažalost naš Grabo, stari bubnjar umro je krajem 2012. godine u Pragu. Razbolio se i ‘nestao’ u mjesec dana. Tako da su ostala tri člana iz originalne postave. Pored mene, Čizma je preuzeo vokal, dok je prije bio basista, a tu je i Dino Olovčić koji je svirao klavijature na prvom albumu. Uz nas trojicu u bendu su i Damir Sinanović Bumbar na bubnjevima i moj dobri prijatelj Vedran Kalinić koji je zadužio bas gitaru.

Ti ne namjeravaš više pjevati?

– Nisam siguran. Ni onda ja nisam htio pjevati, ali nekim spletom okolnosti pokazalo se da su neke stvari bolje „izlazile“ ako ih ja pjevam.

Postoje li neke pjesme s prva dva albuma koje ti danas nikako ne leže?

– Postoje. „Moja generacija“, pjesma koja se svira po maturalnim večerima, jedna je od takvih. Meni je to nekako prošlo, čak kao da se pomalo i stidim toga. Osim nje sličan osjećaj imam i za pjesmu „Društvo te čeka“. Ona je trebala biti snimljena u kontekstu neke žurke, na kraju albuma, kao neka zezalica, ali nismo je uspjeli snimiti kako treba. I to su danas dvije pjesme iz tog opusa koje su mi kritične. Ništa drugo ne bih mijenjao.

Dakle, drugi album Bolera je bolji?

– Pa ne bih baš tako rekao. Jednostavno taj smo prvi album snimali na brzinu pa smo propustili uraditi neke tehničke stvari. Iako, priznajem, draži mi je drugi, iz nekih emotivnih i osobnih razloga.

Dokle ste stigli s novim albumom i kad ga se može očekivati?

– Počeli smo snimati, a moram reći da ipak nismo „Bolero“. Preimenovali smo se, tako što smo dodali reunion. Sada smo G.B.R. – Grupa Bolero Reunion. S time da je ovo „R“ u „Bolero“ okrenuto naopako, kao u ruskom pismu. Time smo željeli pokazali našu povezanost sa slavenskim izričajem. Tu neku slavensku notu, koju nosimo u sebi.

Ne misliš li da su danas „slavenske note“ ovdje nepoželjne?

– Osjetio sam to, to je istina, ali jednostavno ne želim biti ono što nisam, bez obzira da li se to nekom sviđa ili ne. To smo – Slaveni, unatoč tome što to neki ne žele biti.

Gdje sada održavate probe i kako to funkcionira?

– U Sarajevu, uglavnom smo kod Čizme u kući, a ponekad smo i u Livnu. Uvježbali smo se za nastupe, a nove stvari radimo polako i to bi moglo biti potpuno gotovo tek krajem godine. Ipak, prvi put nakon 25 godina radimo nešto novo. Krajem prošle godine snimili smo spot za singl s novog albuma. Nazvali smo ga „Dispertango“. Radi se o neologizmu. Slučajno je ispalo tako. Spajao sam dvije riječi „disperzija“ kao raspršivanje i „tango“ kao sinonim za strast. Tako sam dobio nešto što možemo prevesti kao raspršena strast. Pjesma je inače fuzija i popa i rocka i tanga i jazza, ni sam ne znam čega sve ima unutra. Naravno, opet je i nešto slavenskog utkano u nju. Kad čujete pjesmu ne možete promašiti.

I što tu Rade Šerbedžija radi?

– Čini se kao da je to duet, ali ustvari nije. On ima nebrojeno dueta, ali ovdje je ta uloga baš namijenjena njemu, jer sam pisao tekst baš za njega. Nas dvojica bili smo u kontaktu cijelo vrijeme dok sam to radio i ispalo je dobro, jer Rade toj pjesmi daje nešto što bez njega bilo teško izvodljivo.

Kako ste došli na ideju da nakon skoro 30 godina opet surađujete?

– Na neki način smo uspijevali biti u kontaktu cijelo vrijeme. Sretali smo se u Zagrebu nekoliko puta, pa čak i nastupali sasvim slučajno u jednom lokalu. Održavali smo tu neku energiju koja je postojala između nas još od recitiranja Jesenjina i Subotice kada smo snimali taj komad koji je govorio o Jesenjinu. Zanimljivo je to. On je te 1987. godine nekako čuo za tu moju ideju „O Jesenjinu“ i čak uspio doći do demo materijala. Kontaktirao me i rekao da je oduševljen te me pozvao da dođem da to snimimo u Subotici, gdje je on tada živio i radio. Jedan dan sam stvarno došao, ali to nije išlo glatko. Pet, šest dana na njegovu smo inicijativu samo obilazili vojvođanske kafane i u koju god bi kafanu Rade ušao, popeo bi se na šank i počeo recitirati Jesenjina, a ja bih svirao gitaru. To su bile kao neke neformalne probe za studio, sve dok jedno jutro u četiri sata, nismo rekli „e to je to“ i pokucali na vrata studija. Vlasnik studija je bio Gabor Lendjel, kojeg je Rade probudio riječima „diži se, spremni smo da snimamo“. I ostala je do danas ta neka energija između nas. Rekao sam mu jednom prilikom da će bend ponovno krenuti s radom i predložio mu da opet nešto napravimo, na što je on odmah pristao.

Kako baš da ste spot snimali na Titovom Galebu?

– To je bila Radina ideja. Taj Galeb je idealna varijanta za Dispertango. I Rade je to prepoznao. On je napravio i režiju i scenarij, apsolutno sve osmislio. Dva dana smo čekali da nas puste na brod, jer je on sada u nekom posebnom statusu u bescarinskoj zoni. Brod ima posadu, i ona je plaćena kao da plovi, a nigdje se ne miče. I tako godinama. Dojmovi sa snimanja su fenomenalni. Brod je potpuno avetinjski, ali savršen za Dispertango, jer ima priču baš kao i Dispertango. Mislim da je Galeb dao život pjesmi.

Ivor Fuka (Lupiga)