Kliker.info

Miljenko Jergović, istaknuti hrvatski književnik, posljednjih dana boravio je u Tuzli na književnim susretima “Cum grano salis”. Za naš list govori o značaju ovih susreta za cijelu regiju, te o nagradi “Meša Selimović”. Njegov posljednji roman “Otac” je na jedan način, priznaje, njegova osobna terapija, a osvrnuo se i na “slučaj Predraga Matvejevića” te na stanje javne riječi u BiH.
Redovit ste gost susreta “Cum grano salis”. Koliko su oni značajni, kao i nagrada“Meša Selimović”, s obzirom da se odnosi na područje regije?
– To je prva nagrada i, nažalost, skoro jedina, iako ne i jedina jer su neke nagrade u međuvremenu u Hrvatskoj proširile svoj djelokrug na cijelo područje naših jezika, ali do tog trenutka nagrada ‘Meša Selimović’ se dodjeljivala piscima koji pišu romane na međusobno razumljivim jezicima. Sve druge nagrade su partikularne i nacionalno određene. Međutim, nije samo to izdvojilo ovu nagradu, nego i odluke žirija i imena dobitnika i energija koju su grad Tuzla i njezin načelnik uložili u promociju nagrade i u njezino pošteno funkcioniranje.

Prije par dana bilo je 100 godina rođenja Skendera Kulenovića, ova je godina u znaku jubileja Meše Selimovića. Koliko se danas sjećamo ovih velikana, koliku se priliku na njih imamo podsjetiti u svakodnevnom životu?
– Imamo priliku onoliku koliko čitamo njihove knjige, a to je potpuno individualno pitanje. Neki ljudi čitaju, a neki ne čitaju nikako. Jedino je problem u tome što neki ljudi, koji nikada ne čitaju, imaju svoje mišljenje o nečemu što nisu nikada pročitali.

Nedavno se vodila polemika oko Predraga Matvejevića i izdržavanja njegove zatvorske kazne. Udruženje sudaca je objavilo da nije bilo mogućnosti da Matvejević služi zatvorsku kaznu. Što danas znači pisati kritički i kako pisati kritički ako se piscu prijeti zatvorom, a kako, s druge strane, biti odgovoran za javnu riječ?
– Taj problem je hrvatski i vrlo je nezgodan i vrlo opasan. U vrijeme Franje Tuđmana suci su imenovani po političkoj lojalnosti i političkom opredjeljenju. Velik broj sudaca svih razina u Hrvatskoj je ekstremno, desno šovinistički, rasistički i profašistički i vrlo često proustaški orijentiran. U tome su neusporedivo radikalniji od najradikalnijih dijelova društva. To je neki zaostatak, to je neka metastaza vladavine Franje Tuđmana. Ja ne znam kako se to može riješiti osim konstantnim pritiskom iznutra, pritiskom javnosti i pritiskom Međunarodne zajednice. Mislim da Hrvatska s ovakvim sudstvom nema svoje mjesto u Europi.

Što danas znači biti angažirani i društveno odgovorni intelektualac?
– To znači biti društveno odgovoran građanin. Društveno odgovoran građanin znači raditi svoj posao na način koji neće ugrožavati druge i vršiti svoje društvene funkcije i komunicirati s ljudima na način koji je društveno prihvatljiv.

Koliko pratite situaciju u BiH kada je u pitanju sloboda javne riječi i snaga kritike?
– Pratim je stalno. BiH je zemlja koja ima tu nesreću da je potpuno izgubila svoju multikulturalnost i višenacionalni karakter. U BiH je danas sve nacionalizirano s obzirom na to tko u kojoj općini, kojoj županiji ili konstitutivnoj jedinici čini nacionalnu većinu. Onaj tko je ostao u manjini je uvijek onaj donji, odnosno onaj koji je stradao. U današnjoj BiH Tuzla je posljednji bastion i posljednji ostatak one multikulturalne i multinacionalne BiH na koju smo se do jučer svi pozivali.

Vaš najnoviji roman “Otac” primio je najbolje kritike s književne scene. Roman je autobiografski. Što on Vama osobno znači? Znam da je Merita Arslani napisala da misli da je to Vaša osobna terapija.
– Moglo bi se to i tako reći. Pisanje je uvijek nekakva autoterapija. Čovjeku knjiga koju je zadnju napisao najviše znači i zato i meni vjerojatno mnogo znači.

Ipak, ovu smo svi nekako doživjeli vrlo osobno?
– Ona i jest vrlo osobna. Ja sam htio da ova knjiga prođe malo tiše. Ona je izišla usred ljeta i bilo je planirano da se to kreće po Beogradu te da se malo ‘dobaci’ do Sarajeva i Zagreba i da tiho prođe. Dogodilo se potpuno suprotno od toga u svakom smislu. Meni je bilo važno da knjigu objavim u Beogradu i zato što u njoj postoji jedan tematski sloj koji je takav da bih se ja loše osjećao da je ta knjiga premijerno bila promovirana u Zagrebu. Dok govorim o političkim i civilizacijskim opredjeljenjima svoje bake Jergovićke i njezinih sestara u vrijeme Nezavisne države Hrvatske, ja činim nešto što bi jedan Zagreb koji je elitan doživio kao da sam odjednom od hrvatskog kompozitora Ivana Zajca postao Ivan plemeniti Zajc.

Koliko smo Vas kroz nju upoznali?
– To ne znam.

Plodan ste pisac, a također i s brojnim nagradama. Nakon automobilske trilogije (Buick Rivera, Freelander, Volga, Volga), pripremate li neku novu trilogiju, novu knjigu?
– Ja stalno nešto pišem i prije nego se završi to je sve neizvjesno. Postoje samo napisane knjige.

Maja Nikolić(Dnevni list)