Kliker.info

Ovu nedjelju u Bosni i Hercegovini obilježio je teroristički čin u Zvorniku: napad na policijsku stanicu u kojem je 24-godišnji napadač bošnjačke nacionalnosti – uzvikujući po izjavama svjedoka „Allahu ekber“ – ubio jednog i ranio dvojicu policajaca srpske nacionalnosti prije nego što je u razmjeni vatre i sam likvidiran. Državne institucije i najveći dio javnosti prepoznali su u tom napadu zločin širokih razmjera i mogućih opasnih posljedica i proglasili dan sahrane ubijenog policajca danom žalosti u cijeloj zemlji.

Piše : Kemal Kurspahić (RSE)

Kao i u sličnim ranijim slučajevima terorističkih napada u Bosni i Hercegovini – poput podmetnute ekplozije u policijskoj stanici u Bugojnu ili napada na američku ambasadu u Sarajevu – osim prevlađujuće osude napada u Zvorniku u Internet reagovanjima povodom tog čina nude se i rasprave „o dubljim uzrocima“ širenja islamskog ekstremizma među Bošnjacima: agresija i genocid, islamofobija i nepravde prema muslimanima po svijetu, besposlenost i besperspekivnost među mladima. Mjesto i okolnosti ovog najnovijeg čina i profil njegovog počinioca daju i dodatne povode za relativizaciju a u ekstremnjim slučajevima i razumijevanje motiva zločina: Zvornik je među prvima bio na udaru paravojski iz Srbije na počecima „etničkog čišćenja“ u aprilu 1992, u kojem je odveden i likvidiran i otac tada tek jednogodišnjeg ovonedjeljnog ubice, a napadnuti su pripadali srpskoj policiji čija uloga u ratnim progonima nije do kraja istražena i kažnjena.

Od svih zvanih i nezvanih tumača „širih okolnosti“ ovonedjeljnog zločina u Zvorniku treba poslušati najpozvanijeg, majku napadača na policijsku stanicu, koja – po medijskim izvještajima – ponavlja kako su njenog sina zaveli oni koji za sebe tvrde da su „na pravom putu“ i kako mu je ona govorila da će to „donijeti smrt“ i njemu i njoj.

Nakon terorističkog napada u Zvorniku najvažnije će biti hoće li, najzad, bošnjački politički i javni autoriteti shvatiti kako islamski ekstremizam nije nekakva ideološka podvala sa Zapada ni izmišljotina nekakvih islamofoba nego očita i neposredna prijetnja i hoće li – sa dvije decenije zakašnjenja – rutinske osude i prigodne izjave o tome kako je to „napad na sve nas“ i „napad na Bosnu i Hercegovinu“ početi da prevode u praktične mjere suzbijanja ekstremizma i terorizma.

Do sada su, odbijajući da javno osude a gdje za to ima osnova i krivično gone nasilje motivisano vjerskim ekstremizmom, više doprinosili širenju nego suzbijanju uslova za eskalaciju ekstremnih učenja u ekstremno nasilje. Još u toku rata – propustili su da gone i kažnjavaju strane „ratnike džihada“ koji su činili zlodjela nad hrvatskim i srpskim civilima posebno u centralnoj Bosni. Propustili su da istraže i kazne zločine počinjene nad Srbima tokom opsade Sarajeva a jedan od njihovih vodećih počinilaca s vrha države je nedređeno kvalifikovan i kao zločinac i kao heroj otvarajući tako put da on uz masovan ispraćaj naknadno bude pokopan u istom mezarju gdje i ratni šef države. Nerasvjetljavanje više ubistava s mogućom političkom pozadinom – kao što su likvidacije visokih policijskih zvaničnika Joze Leutara i Nedžada Ugljena – moglo je samo ohrabriti potencijalne teroriste.

Javne i službene manifestacije pridruživanja ekstremnim reagovanjima i nasilju povodom svojevremenog objavljivanja „uvredljivih karikatura“ u danskom satiričnom magazinu, u vidu spaljivanja zastava pred embasadama evropskih država u Sarajevu i učešća bosanskohercegovačkog ambasadora u Danskoj u delegaciji koja je povodom karikatura uložila zvanični protest ministarstvu spoljnih poslova te zemlje, svrstale su Bosnu i Hercegovinu u red „bezbjednosno zanimljivih“ zemalja. Vjerski autoriteti su u predugom periodu odbijali da prihvate bilo kakvu ulogu ili odgovornost u suzbijanju ekstremizma stvarajući čak i klimu prihvatljivosti njihovih metoda kao u fetvi u kojoj se pravi razlika između „samoubistva kao sebičnog čina“ i „samoubistva na Allahovom putu“.

Teroristički napad u Zvorniku samo je tragično podsjećanje kako regrutacija za terorizam nije geografski ograničena na današnja ratišta džihada u Siriji ili Iraku i šire, niti samo na sijanje terora u evropskim prijestonicama, nego neminovno nalazi „izraz“ i u vlastitoj kući. Samo iz nje može doći i pravi odgovor.