Kliker.info

Piše : Kemal Kurspahić (RSE)

Kada je u utorak, 9. jula, kolona s ostacima 409 ľrtava genocida u Srebrenici na putu od Visokog do Potočara zastala i pred zgradom Predsjedništva Bosne i Hercegovine, dio prisutnih novinara zapodjenuo je razgovor na temu "kome je trebao crveni tepih pred Predsjedništvom" i njihova kritika tog protokolarnog čina našla je odjeka i u dijelu medija – popraćena slikom crvenog tepiha na kojoj se vide i dva člana drľavnog Predsjedništva: Željko Komšić i Bakir Izetbegović. Moľe se, naravno, razgovarati o tome koliko je u redu, a koliko je "protokolarni kič" prostiranje tepiha na ispraćaju srebreničkih ľrtava. Čovjek moľe razumjeti one koji insistiraju na tome kako preľivjelima i naročito ľrtvama crveni tepih ništa ne znači, ali moľe imati razmijevanja i za one koji vjeruju kako ne moľe biti svečanijeg trenutka od poklonjenja ľrtvama genocida ni uzvišenije prilike u kojoj će biti prostrt crveni tepih.

 Za koju god se od te dvije krajnosti opredijelili, postajete ľrtva medijske proizvodnje "slučaja" koji, pored ostalog, potiskuje u drugi plan jedino suštinsku činjenicu ispraćaja ľrtava u Sarajevu: odsustvo u tom činu ispraćaja srpskog člana bosanskohercegovačkog Predsjedništva Nebojše Radmanovića. To je bila jedna od onih prilika u kojima šutnja govori više od bilo kakvih riječi, u kojima se odbijanjem učešća i u tako elementarnom činu ljudskosti – kakav je poklonjenje ľrtvama najstrašnijeg zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata – poricanje genocida uzdiľe na nivo uzvišene partijske i nacionalne duľnosti.

 Ne ľelim vjerovati da je taj Radmanovićev čin stvar njegovog ljudskog izbora, skloniji sam da na to gledam kao na slijepo provođenje partijske linije, koja u poricanju genocida u Srebrenici doľivljava vrhunce istorijskog, političkog i civilizacijskog autizma. Na godišnjicu "pada Srebrenice", 11 jula, iz svih najrelevantnijih tačaka međunarodne diplomatije – iz Vašingtona, Brisela, Londona i drugih svjetskih prijestonica – došle su poruke koje ukazuju na savršenu međunarodnu saglasnost u razumijevanju razmjera zločina u Srebrenici i jednodušnu međunarodnu osudu poricanja genocida.

 U svjetlu tih činjenica, odbijanje da se učini čak i taj simbolični gest poklonjenja ľrtvama – među kojima su ovog puta bila i 44 dječaka u dobi od 14 do 18 godina, tri ľene i jedno novorođenče – pribliľava se u bezdušnosti ranijim nastojanjima da se ponište tragovi zločina i na taj način što će se ľrtve masovnih pogubljenja bagerima i kamionima premještati u "sekundarne masovne grobnice". To objašnjava zašto je jedna od majki Srebrenice ovog 11. jula mogla pokopati tek dvije kosti svog djeteta i kako su – po svjedočenju međunarodnog eksperta pred Tribunalom za ratne zločine u Hagu – ostaci jednog čovjeka nađeni na 13 različitih lokacija u četiri masovne grobnice od kojih su dvije bile 50 kilometara udaljene od preostale dvije lokacije.

 Međunarodno utvrđene činjenice o genocidnim razmjerama zločina u Srebrenici, i međunarodno ovjerene sudske presude, čine karikaturalnim nastojanja da se novija istorija prekraja usvajanjem dokumenata kakav  je recimo "Deklaracija o uzrocima, karakteru i posljedicama tragičnog oruľanog sukoba u BiH od 1992. do 1995. godine" koju je u junu usvojila Narodna Skupština Republike Srpske.

 "Uzroci, karakter i posljedice rata", naime, neće se određivati prema tome šta o njima kaľu – ili prećute – Pantelija Ćurguz, Milorad Dodik, Nebojša Radmanović: svijet o tome ima sudski utvrđene činjenice koje uključuju i sljedeće nalaze o zločinima u Srebrenici:• Tribunal je utvrdio da su srpske snage ubile između sedam i osam hiljada bosanskih muslimana i dječaka od 11. do 19. jula 1995;
 • Značajna većina ubijenih nisu ubijeni u ratnim sukobima nego su bili ľrtve egzekucije. "Karakter" masovnih likvidacija u Srebrenici ne moľe se, naravno, posmatrati izvan konteksta javno obznanjenih namjera srpskog generala Ratka Mladića koji je, nakon zauzimanja "zaštićene zone" Srebrenice, pred televizijskim kamerama, rekao  kako poklanja "srpsku Srebrenicu" srpskom narodu i kako je to prilika za "osvetu Turcima" za "bunu protiv dahija".

 Nastojanja lokalnih interpretatora prošlosti da oni odrede "karakter rata" u Bosni i Hercegovini previđaju činjenice već duboko utvrđene u međunarodnom izučavanju balkanskih devedesetih. Tako, recimo, presude Tribunala u Hagu pokazuju kako većina ľrtava nisu ubijeni u ratnim sukobima već u masovnim smaknućima.  Odbijanje vodećih srpskih političara u Bosni i Hercegovini da prihvate međunarodno utvrđene nalaze o ratovima devedesetih na Balkanu pokazuju i koliko smo još daleko od "kulture sjećanja" – uvaľavanja ľrtava rata bez obzira na njihovu nacionalnost, poštovanja ľrtava i saglasnosti za kaľnjavanje počinilaca ratnih zločina.