Kliker.info

Život don Anđela Bartulice koji je prošle godine iz Sjedinjenih Država preselio u Banjaluku, prepun je neočekivanih obrta. Rođen je u Sent Jozefu u Misuriju, gradu poznatom po tome što je u njemu počela sa radom legendarna konjička pošta Pony Express, ali i po tome što je u njemu rođen slavni muzičar, reper, Eminnem.

Anđelovi roditelji su porijeklom iz krajeva bivše Jugoslavije. Otac mu je iz Splita, a majka Hercegovka, zbog čega prilično dobro priča jezik, koji on ne zove ni srpski, ni hrvatski, ni bosanski, već ga oslovljava sa “naš jezik”.

U razgovoru sa ovim nesvakidašnjim sveštenikom, saznali smo mnogo toga o njegovom životnom putu, koji ga je iz daleke Amerike doveo u Banju Luku i selo Šimiće, gdje je preuzeo službu župnika.

“U mladosti me je interesovala kriminalistika i mislio sam da ću cijeli život da se bavim tim poslom. Prije nego što sam upisao teologiju završio sam kriminalistički fakultet. Kao mladić sam htio da budem agent FBI”, prisjetio se s osmjehom don Anđelo. Međutim, ta želja ga nije držala dugo.

“Nešto mi je govorilo da treba da se preobratim i nastavim duhovnije da živim, pa sam upisao teologiju, a nakon šest godina školovanja sam se i  zaredio”, priča dalje sveštenik.

Poziv u misionarstvo

Don Anđelo je prvo službovanje započeo kao župnik u Kanzas Sitiju.

“Taj grad je u svojoj istoriji imao jako prljavu prošlost zbog rasizma i djelovanja Ku Klux Klana. Ja sam kao sveštenik činio sve da se tenzije između crnaca i bijelaca smanje. Problem rasizma inače muči cijelu Ameriku i zbog toga i jesam mišljenja da tu državu ne čeka ništa dobro. U mojoj župi bilo je dosta emigranata iz afričkih zemalja i trebalo je mnogo strpljenja i truda da stanovništvo učinimo tolerantnijim kako bi prihvatili nove sugrađane”, priča don Anđelo.

Kroz molitve, u njemu se vremenom rađala potreba i želja da svoj sveštenički život posveti misionarstvu.

“U početku, ja sam se spremao da idem u Afriku, jer sam tada svoju misiju vezao samo za taj kontinent, a i zbog toga što sam se, družeći se sa ljudima koji su emigrirali iz tih oblasti, na neki način upoznao s kulturom tih zemalja”, bio je uvjeren sveštenik, ne sluteći kakav ga životni obrt očekuje.

Na proputovanju Amerikom, u oktobru 2015. godine, banjalučki biskup Franjo Komarica bio je gost u župi u Kanzas Sitiju. Tom prilikom don Anđelo se upoznao sa banjalučkim biskupom, koji ga je pozvao da svoje misionarstvo nastavi u Bosni i Hercegovini, tačnije banjalučkoj biskupiji.

“Nisam mnogo razmišljao i brzo sam prihvatio biskupov poziv.  Ovdje sam prvi put došao prije godinu dana. Tada sam započeo svoj projekat koji sam nazvao Jutarnja Zvijezda. Od biskupa sam saznao da u Banjaluci postoji manastir koji vode Trapisti i zove se Marija Zvijezda. To me je odmah zainteresovalo, jer zapravo moj projekat je vezan za istu stvar. Kao religiozan čovjek, ne vjerujem u slučajnosti, pa sam dobio još veći podstrek da ostanem u ovom gradu”, naglasio je don Anđelo.

On tvrdi da je od prvoga dana imao osjećaj da je Banjaluka pravo mjesto za njega. Kada se vratio u Ameriku, zamolio je svoga biskupa u Kanzas Sitiju da mu odobri odlazak, jer bez toga nije mogao započeti službu u BiH. Na njegovo zadovoljstvo, dobio je odobrenje da služi u banjalučkoj biskupiji u trajanju od tri godine.

Službovanje u Šimićima

Budući da su don Anđelovi roditelji iz ovih krajeva, nije mu bilo teško da se prilagodi ovdašnjim ljudima, njihovom mentalitetu i načinu života.

“Meni nije prvi put da boravim na ovim prostorima. Kao dijete sam dolazio u Hrvatsku na more, gdje imam dosta familije, a sa majkom sam često odlazio i u Hercegovinu. Naročito se sjećam naših odlazaka u Međugorje, gdje je moja majka išla na hodočašće”, prisjeća se sveštenik.

Don Anđelo vjeruje u ogromne mogućnosti koje pruža Bosna i Hercegovina, pa je prije par mjeseci primio i bh. državljanstvo. On je mišljenja da mu je mnogo vrijedniji bosanski pasoš, nego hrvatski, na koji, isto tako, ima pravo.

“Moj brat Stjepo se preselio u Hrvatsku prije dvadeset i pet godina i primio je hrvatsko državljanstvo. Uspješan je univerzitetski profesor i čak je dobro kotirao i kao savjetnik visokim funkcionerima te države.  Ipak, ja sam uzeo bosansko državljanstvo i mogu vam reći da se osjećam kao Bosanac i ponosan sam zbog toga”, tvrdi don Anđelo.

On dodaje da je uvjeran da Bog želi da spoji sve narode koji žive u ovoj državi.

“Svi su ljudi isti i velika je šteta što nas je religija toliko podijelila. Nadam se i vjerujem da naša generacija ima veće mogućnosti za velika djela, nego što je imala generacija prije nas. Imamo tehnološke mogućnosti koje prije nas nisu postojale, ljudi su se izmorili od ratovanja. Otkad sam ovdje, nikoga nisam upoznao ko želi rat, svi žele stvoriti nekakav mir. Uvjeren sam da zajedno ovdje u BiH možemo stvoriti nešto pozitivno što svijet još nije vidio”, kaže sveštenik.

Po dolasku u Banjaluku, don Anđelo je od biskupa Komarice dobio obavezu da vodi župu u selu Šimići, koje se nalazi u Potkozarju, oko 20 kilometara  od Banjaluke.

“Ja nisam očekivao da će mi biti dodijeljen tako odgovoran zadatak. Ali u Šimićima je falio župnik, pa sam ja došao kao najbolje rješenje”, tvrdi sveštenik.

U toku rata iz ovog sela otišao je veliki broj ljudi i trenutno u njemu ima oko tridesetak mještana, uglavnom starije dobi.

“Ovih par mjeseci od kada sam župnik u Šimićima, naučio sam dosta toga o ovom selu i upoznao se sa istorijatom ovog mjesta. Moja misija je da ovdje obnovimo život i da ljudi počnu dolaziti. Priroda je predivna, čisto je i mirno, zemlja je jako plodna i postoje mnoge mogućnosti koje ljudima mogu obezbijediti fin život. Jeste da se mora jako mnogo raditi na tome, ali vjerujem da su plodovi žrtvovanja vrijedni truda”, kaže župnik.

Pored crkve u Šimićima, postoji kuća i imanje gdje bi se mogao organizovati miran sveštenički život kakav se vodi u manastirima. Prije je tu bio i red časnih sestara.  Crkva posjeduje dvorište i baštu gdje se može obrađivati zemlja, tu je i omanji voćnjak, a postoje i drveni objekti, mada zapušteni, za uzgoj životinja. Međutim, jako je teško sve to održavati, jer im nedostaju ljudi. Za sada, don Anđelo u župu dolazi jednom sedmično da obavi nedjeljnu misu i popriča sa mještanima, ali u planu je da život crkve u Šimićima ponovo zablista nekim novim sjajem.

Problemi neće pokolebati novoga župnika

Tog popodneva kada smo došli u Šimiće, zatekli smo župnikovu kuću s poplavljenim podom, jer je u kupatilu pukla vodovodna cijev. Župniku don Anđelu je u pomoć odmah pristigao komšija Vlado, koji živi nedaleko od crkve. On je jedini mještanin koji nije odlazio iz Šimića i koji održava kuću dok se ne stvore uslovi da novi župnik pređe živjeti u njoj.

Don Anđelu nije bilo teško da se i sam uhvati posla izbacivanja vode iz predsoblja.

“Vidite. Mnogo je problema koje nas prate. Kuća je u solidnom stanju i ima sve što je potrebno da bi se živjelo u njoj, ali preko zime je neophodno obezbijediti grijanje, a grijati sve ovo samo zbog jednog čovjeka se ne isplati. Zbog toga ja i boravim u prostorijama banjalučke biskupije dok ovdje dolazim samo na nedjeljnju misu”, objasnio je don Anđelo.

Srećom, došli smo na vrijeme i brzo smo se riješili poplave. Izbacili smo vodu iz prostorija, a Vlado je ostao iza nas dok se sobe ne provjetre.

Smješkajući se, napomenuo je svog župnika da, kada bude sljedeći put dolazio, ne zaboravi kupiti sredstva za čišćenje. Don Anđelo mu je šaljivo obećao da će mu to biti jedan od najvažnijih sedmičnih zadataka.

“Vidite. Ovaj narod je vrijedan i jednostavan. Uvijek spreman da pritekne u pomoć kada je najgore. To je odlika stanovnika ovih prostora nebitno kojoj vjeri pripadaju. Zato i vjerujem u bolju i sretniju budućnost ove predivne zemlje”, zaključio je mladi župnik.

Ernest Bučinski (Buka)