Kliker.info

Piše : Josip Vričko (Oslobođenje)

Praktički jedini relevantni hrvatski političar bez hipoteke, lider bh. pravaša Zvonko Jurišić zbog starih je grijeha lidera stožernih, zapravo stožerne bh. hrvatske stranke HDZ, zna se, u neprilici da odgovara na prilično sugestivna pitanja: obnavljate li (vi) to Herceg-Bosnu?! Jurišić, koji je razjedinjene pravaše gotovo munjevito spasio Radićeva (svehrvatskog) prokletstva – dva Hrvata, tri stranke – detektiran je kao sumnjivo lice reafirmirajući ovih dana, svoju, u biti, predizbornu ideju o ujedinjenju Zapadnohercegovačke i Livanjske županije.Nužno je, međutim, podsjetiti da je taj pravaški lider i, što ne mora biti nebitno, sarajevski student, prezentirao državu regija, još dok su hrvatski lideri –  neki i zbog prezauzetosti na državnome Sudu – bili u dubokoj političkoj ilegali. Što je, u dobroj mjeri, bilo u suglasju s intencijama Crkve. Potvarati Jurišića za reinkarnaciju Herceg-Bosne – sa znakovima navoda ili bez njih – u najmanju je ruku politički nekorektno. Ujedinjenje dva kantona, u kojima  i trenutačno, dijelom i zbog ratne stečevine, dominira hrvatska većina, jeste bosanskohercegovačka realnost. Te dvije županije apsolutno nisu bh. izuzetak, već, nažalost, pravilo. Od čega, uostalom, ni Jurišić ne bježi. No, tražiti etnički čistu županiju, pa tim slijedom – dalje – entitet, ili, pak, federalnu jedinicu u našim je okolnostima nerealno. Makar iz hrvatske perspektive. Tim je slijedom, zapravo, Jurišićevo političko iskustvo, pa i godine života obrnuto proporcionalno njegovoj političkoj pragmi. Pa, ipak, Herceg-Bosna svako malo uskrsne. Ako ništa iz nekakva vremeplova, nečijih memoara, ili naprosto svjedočenja manje-više relevantnih svjedoka. Tako su se, eto, po tko zna koji put, sučelile tvrdnje – s jedne strane da je Alija Izetbegović svome hrvatskome suvremeniku Franji Tuđmanu nudio prisajedinjenje hercegovačkih općina Hrvatskoj, i s druge kako – bošnjački lider nikada nije digao ruke od jedinstvene Bosne i Hercegovine. U ovim se krajevima o ratu sudi tek sa sigurne distance, od, otprilike, pola stoljeća. Tako će pravu istinu, unatoč tome što danas navodno živimo brže i bez prevelike konspiracije, vjerojatno doznati oni koji se još nisu niti rodili u vrijeme kada je hrvatski poglavar ispravljao hrvatsku kiflu, a napaćeni Bosanci pisali grafite: “Potpiši Alija, da je ko avlija“… Dakle, pričekajmo koje desetljeće.Činjenica je, međutim, kako je Bosna i Hercegovina trenutačno otvorena priča. Riječ je o trileru čiji rasplet nije izvjestan. A bojim se, niti sretan. Sve su opcije, naime, otvorene. A hrvatska je federalizacija, po načelu tri entiteta plus Sarajevo kao distrikt, prošla među­narodnu redakturu i stekla legalitet. Podsjetimo, zbog inačice, slične ovoj aktualnoj Čovićevoj, neki su hrvatski dužnosnici završili na državnom punom pansionu. I u zloglasnoj Kuli – čak.Vremena su, definitivno, ipak drugačija. Ovih je dana tako i Dragan Čović prisegnuo kako su hrvatske stranke proces ustavnih promjena vodile bez (gotovo) i jednog kontakta sa Zagrebom. Može mu su vjerovati iz više razloga. Ponajprije zbog činjenice da Ivo Sanader na svom europskom putu, na kojemu se pojavljuju i neočekivane zapreke, strogo mora voditi računa o Tuđmanovoj ostavštini. Nekoliko puta stoga i jeste citirao svoga kohabitacijskog partnera Stjepana Mesića: Politika bh. Hrvata mora se voditi u Sarajevu! Takav glas iz, primjerice, Beograda još nije došao. A teško je vjerovati i da će doći nakon ovonedjeljnih predsjedničkih izbora u  Srbiji. Dapače!