Kliker.info

Predsjednik Unije neovisnih sindikata Federacije BiH Josip Milić, magistar filozofije, nakon prvih dana prtesta u Mostaru prvo je priveden na policijsko saslušanje, a nakon nekoliko dana i pretučen usred bijela dana u Mostaru. Je li mostarski profesor logike i filozofije ušutkan, kako razmišlja danas, žali li zbog onoga što je govorio i može li vođa sindikalaca biti i član stranke, Milić govori u otvorenom razgovoru za Dnevni list.

Je li Vas strah?
– Ne osjećam ni strah, ali ni mržnju. Možda će zvučati ludo, ali osjećam silinu ljubavi, bujice ljubavi, pa čak i sreće. Da to objasnim, moram se spomenuti jednoga događaja iz života svetoga Franje kad je on s bratom Leonom krenuo na hodočašće. Nakon cjelodnevnog hodanja po kiši došli su do nekog zamka gdje su zamolili konačište i malo okrjepe. Međutim, gazda ih je otresito potjerao i ‘nagrdio’ svakakvim imenima. Brat Leon je rekao da je to velika sreća kada te netko tako izvrijeđa i kada to možeš u poniznosti predati Gospodinu za spass duša. Na to je sveti Franjo dodao kako bi jedina veća, ustvari savršena sreća bila da su ih još namlatili. Hvala dragom Bogu, koji je na mene izlio toliku ljubav i milost koju nisam ničim zaslužio, niti je se osjećam dostojnom. Zaista, Bog me zahvatio u svoj silini i hvala mu za to. Božja je logika oprečna ljudskoj. Po njegovoj smo logici upravo onda kada mislimo da smo najslabiji ustvari najjači. Zbog te Božje milosti ne osjećam ni strah ni mržnju, nego ljubav, pa i prema tim momcima koji su me napali.

Možete li opisati što se točno dogodilo onog dana kada ste napadnuti?
– Nema se tu što više dodati ni pojasniti. Najprije su mi proboli nožem gumu na autu, još dok sam bio na nastavi. Potom su me, dok sam čekao vulkanizera, dvojica napala s bejzbol palicama. Domalo sam završio u bolnici s prijelomom ruke i još nekoliko modrica. Hvala dr. Novaku koji je izvršio operaciju desne ruke, jer je snimka pokazala da je odlično urađeno. Bolova nema, nešto sitno, ali nije za kukanje. Kao suza mi je jasno da se sve što se dogodilo, dogodilo s Božjim dopuštenjem. Ponekad nas padovi mogu najviše podići. Ovakvi nas događaji bruse i jačaju naš duh. Poniznost je kruna našega rasta, a najponizniji si kad si na dnu, na zemlji.

Mislite li da je to upozorenje?
– Bilo kakva nagađanja su nezahvalna i mogu odvesti u potpuno krivom pravcu. Ali i to je moguće. Što se muvalo u glavi napadača ili naručitelja i koji je njihov cilj, ja zaista ne znam. Moguće i da je ovo bilo Božje upozorenje meni. Sjetimo se kako je sv. Pavao pri padu s konja oslijepio, obratio se, i od Kristova progonitelja postao njegov najveći propovjednik i apostol. Ili pak Ignacije Loyolski koji je nakon ranjavanja u ratu zaokrenuo svoj život i osnovao isusovački red iz kojeg nam dolazi današnji veliki papa.

Bez obzira što ste uvijek otvoreno i ‘bez dlake na jeziku’ kritizirali, mislite li da ćete ipak, nakon tog događaja, promijeniti način djelovanja? Može li, kada je u pitanju Vaš aktivizam, ostati sve kao da se ništa nije dogodilo?
– Mi smo u sindikatu uvijek govorili kako se treba za svoja prava boriti svim zakonom dopuštenim sredstvima. Za pravo na štrajk i prosvjed netko je prolio krv. Ništa nije došlo samo od sebe. Za sve je bila potrebna nečija žrtva. I moja sindikalna borba traje 15 godina i puna je odricanja i zamjeranja s raznoraznim vladama, to nikada nije bilo lako. Najteže mi je bilo kada sam napisao priopćenje u kojem sam se kritički osvrnuo na rad premijera Borasa, jer je učinio mnoge dobre stvari, ali i neke loše. Međutim, argumenti su bili uvjerljivo na mojoj strani. Ljude često vlast zaslijepi pa ne žele niti čuti niti vidjeti bilo kakvu kritiku, pa ni onda kada je ona dobronamjerna. No, pomaci su i te kako primjetni. Unatoč tomu, u društvu su još uvijek prevelike razlike. Promjene su nužne, ali nipošto silom i paljenjem. Nema rješenje preko noći. Borba za pravednije i poštenije društvo traje čitav život, a najteža je borba sa samim sobom. Tko uspije pobijediti slabosti, on može nešto popraviti i u društvu. U svemu je najbitnije spasiti dušu, jer ako dušu izgubimo, a sve ovdje dobijemo, sve nam je badava.

Očekujete li da će policija riješiti/rasvijetliti Vaš slučaj?
– Vrlo teško.

Činjenica je da niste sami, da morate misliti i na obitelj. Koliko je danas teško biti slobodan pojedinac, biti sindikalac, boriti se za prava radnika, kritizirati?
– Ja nikada nisam nastupao u svoje ime. Sindikalno je pravilo da se prije svake akcije anketira članstvo i tek ako vidimo da imamo 70 posto ili više članova koji nas podržavaju, onda idemo s aktivnostima. Zbog takvoga načina rada naše akcije, mislim na Sindikat srednjih škola HNŽ-a, i jesu bile uspješne. Vrlo je bitna i procjena stanja, možemo li i koliko izdržati, tj. vrlo je nezgodno srljati i gubiti energiju u prazno. U  svemu tomu potreban je visok stupanj mudrosti, ali i hrabrosti. Duboko sam uvjeren da mi, obični ljudi, ništa od toga ne bi mogli bez Božje pomoći, a na kraju svega naše je samo reći da smo sluge beskorisne.

Kako, kao magistar filozofije, danas komentirate prosvjede i sve što se događalo uz prosvjede i nakon prosvjeda?
– Mislim da je paljevina u mnogome otupila oštricu prosvjeda. Filozof Chomsky je rekao da u današnjoj Europi više neće biti velikih ratova, nego će ratovati četvrti protiv četvrti, kvart protiv kvarta. Oni siromašni protiv bogatih, a da će se tomu pridruživati navijačke skupine. To mi je bilo pomalo čudno kada sam čitao prije 5-6 godina, međutim, to je već tada u Europi počinjalo biti stvarnost.

Kako kao sindikalac?
– Kao sindikalac, očito je da je ovo bio bunt nezaposlenih, dakle nesindikalaca, i potpuno obespravljenih, koji su društveno prezreni. Poruka je to čitavom društvu da se moramo više angažirati i raditi s takvim ljudima, solidarizirati se s njima. Kako ja mogu biti sretan i uživati, ako netko do mene nema za kruha? Moramo što češće postavljat takva pitanja. Uz Božju pomoć naći ćemo odgovor.

Jesu li mogli i trebali biti glasniji i složniji, ujedinjeniji, i sindikalci, i intelektualci, i mediji?
– Ne bih o tome što bi bilo da je bilo. Međutim, mnoge su se stvari odigrale munjevito, dok se ni ne okreneš. Svi smo bili zatečeni i šokirani zbivanjima, a za bolju organiziranost potrebna je veća uvezanost i na koncu konca organizacija koja stoji iza svega. Možda sam u krivu, ali ja sam uvjerenja da je ovo sve bilo spontano.

Prosvjedi su, bez obzira na ishod, otvorili neka pitanja: i o sindikatima, o ulozi medija, o slobodi (pojedinca), o aktivizmu, vodile su se i zanimljive polemike (Žbanić – Milanović…)… Gdje je bh. društvo danas? Napredujemo li, i kad su u pitanju prava radnika, u posljednjih 20 godina?
– Imam osjećaj da se iza brda nešto veliko valja, neka velika lavina. Mislim da je Bog otpočeo neke strahovito velike projekte na Zemlji. S papom Ivanom Pavlom II. je srušio komunizam, a mislim da papa Franjo ima zadaću promijeniti društvo nabolje u socijalnom smislu. Pad komunizma je krenuo iz Poljske, a ova zbivanja možda krenu upravo iz BiH. Mi smo u svemu tome samo sitni kotačići koji trebaju svoju volju podložiti Božjoj. Možda će BiH postati ogledna država za mnoge države idućih stoljeća. Prilika je ovo da svatko promisli kako bi to bilo najpoštenije i najpravednije urediti BiH. Aristotel je uvijek opominjao svoga učenika Aleksandra da ne osvaja dalje, nego da uredi Makedoniju kako valja. A on je nezadrživo osvajao i u Indiji umro od ujeda običnog komarca?! Mi priliku imamo, pitanje je hoćemo li imati mudrosti. Mislim na Hrvate i Bošnjake, koji su po meni jedan narod, braća.

Žalite li što niste šutjeli? Hoće li megafon i dalje biti Milićev zaštitni znak?
– Kada sam rekao da se ništa nije moglo dogoditi bez volje Očeve, dijelom sam već odgovorio na Vaše pitanje. Zaista to tako mislim i sve prihvaćam kao volju Boga Oca i na njegovu slavu, a na naše spasenje.

Stranka ili sindikat?

Sindikalni rad i pripadnost stranci: jesu li to dvije oprečne kategorije, ‘sukob interesa’?
– Proročko i najteže pitanje ste ostavili za kraj. To stoga jer me to pitanje ovih dugih dana najviše muči. A što je od svega najgore, u pravu ste. Iako sam bio uvijek u oporbenoj stranci, što je donekle bilo opravdavajuće, mislim da ću se doskora morati opredijeliti ili u jednom ili u drugom pravcu. Vjerujte da mi je odluka ne teška, nego preteška, ali prelomiti se mora. Kao i u svemu do sada, osluškivat ću glas Božji, iako nam uvijek ostavlja maksimalnu slobodu odlučivanja.

 Andrijana Copf (Dnevni list)