Jasna Šuko: Nek’ izvine Njeno Veličanstvo (gospođa Evropa), ali mi smo tu i bit ćemo još dugo
01 Marta
18:18
2007
Piše: Jasmina Jasna ŠUKO
Bosna i Hercegovina, država smještena u Jugoistočnoj Evropi, zapadni dio Balkanskog poluotoka. Graniči sa Srbijom, Hrvatskom i Crnom Gorom. Glavni grad je Sarajevo. Nezavisnost je dobila 1.3.1992. godine. Ovako otprilike počinje svaki tekst o ovoj našoj, ako dozvolite oksimoron, mladoj starici zvanoj BiH. A nakon toga krene priča o ratu, neravnopravnosti naroda, korumpiranim političarima…, Mehmed Spaho, Ivo Andrić, Safvet-beg Bašagić, Isak Samokovlija, Meša Selimović, Alija Izetbegović… Da je hartija koliko je more široko, ne bi bilo dovoljno mjesta Naša nesreća je uvijek bila što nismo pripadali Istoku, a nismo bili ni Zapad, što ne znači da nas nije bilo, da nas nema, da Bosna nije bila Bosna. A, ne… Ona već stoljećima prkosi bolu, pohlepi bolesnim ambicijama drugih. Barjaci su se lomili, ali ne i život Bosne. Kulin ban, Tvrtko I, fra Matija Divković, Gazi Husrev beg, Husein kapetan Gradaščevićda se ispišu imena velikih ljudi zemlje naše. Zbog njih niko, ni vi, ni ja, ne smijemo reći kako ova zemlja nema budućnosti. Svaki kamen, grumen zemlje treba da ljubimo. Često su ovaj naš narod pojili kapljicama mlijeka krvi i mržnje, ali to ne znači da se trebamo predati, dići ruke od svega za šta su se naši djedovi, očevi borili. Nemamo mi pravo da brišemo prošlost ili da kunemo sutra. Uz samo malo odricanja i vjere budućnosti ima. Nek’ izvine Njeno Veličanstvo (gospođa Evropa), ali mi smo tu i bit ćemo još dugo. Naša avlija će opet probeharati, mili eho dječijeg smijeha isprepleten sa tonovima pjesme slavuja razlit će se po našoj dolini. Drugi više neće upravljati nama. Nama ne trebaju prazne priče o revoluciji nekolicine besposlene mladeži, već ljudi koji će konačno skupiti dovoljno hrabrosti da kažu ono što misle. Mi imamo dovoljno ljudi koji imaju šta za reći. Sjeme sumnje koja zatim prerasta u strah, paniku među nas su posijali oni čija je glavna deviza bila: “Divide et impera“. A to nisu velike vođe,to su oboljeli umovi. Ipak,nisu oni bili dovoljno jaki da unište već stoljećima star, dobro uvježban, sarajevski, bosanskohercegovački uvježban, kvartet. Rijeke krvi, suza protekle su ispod svetog neba našeg samo kako bismo mi imali priliku da budemo sretni, kako bismo imali budućnost.Kako bi Evropa i ostatak svijeta znali da moja država baš kao i pleme Inka u Americi ima svoje spomenike. Da ima Radmilju, Mogorjelo, Ošaniće, Počitelj, Bobovac, Jajce, Mostar, Kraljevu Sutjesku… Da su Bosanci i Hercegovci jedan civilizovan narod koji iznad svega vjeruje da dolaze bolja jutra i spreman je na žrtvu i odricanje kako ne bi uništio ni najmanji dio svoje prošlosti. Zanos, krila budućnosti, uz poštovanje, ljubav i tračak vjere može sve. Bosna ne zaslužuje pesimizam,padala je,ali ne zaboravite da se uvijek dizala. Nikada neću zaboraviti riječi jednog profesora historije porijeklom Indijac, koji me potapšao po ramenu i rekao: “Bosna je divna zemlja. Ovdje žive dobri ljudi“. Zar nam treba išta više od ovoga kako bismo vjerovali da imamo budućnost?
(Autorica je učernica srednje škole u Jablanici)
, ali mi smo tu i bit ćemo još dugo){kind=link}
Komentari