Kliker.info

Gideon Levy je dugogodišnji novinar i član uredništva Haaretza, najstarije izraelske novine. Za svoj rad je 2021. dobio najveću izraelsku novinarsku nagradu “Sokolow”, pri čemu je povjerenstvo ovu čast objasnilo navodom da Levy “predstavlja originalne i neovisne pozicije koje se ne predaju konvencijama ili društvenim kodovima te na taj način neustrašivo obogaćuje javni diskurs”. Ujedno je i autor dviju knjiga, naziva “Zona sumraka – Život i smrt pod izraelskom okupacijom” te “Kazna za Gazu”.

Levy je proveo više od tri desetljeća prkoseći dominantnom narativu u izraelskom društvu, pozivajući čitatelje da preispitaju stvarnu ljudsku cijenu apartheida i, u najnovijem kontekstu, kako je napisao još u siječanjskoj kolumni, “genocida”. Za tu hrabrost je platio visoku cijenu. Izopćen je iz velikog dijela izraelskog društva, a njegove kritike nacionalnih politika često nailaze na žestoke reakcije. No, on odbija pokleknuti pred pritiscima i nastavlja otkrivati neugodnu istinu o sustavu koji, prema njegovim riječima, poriče izraelske zločine i koristi dehumanizaciju Palestinaca kako bi opravdao svoju politiku.

Sebe definira kao “domoljubnog Izraelca” koji kritizira moralnu sljepoću društva u kojem živi prema učincima njegovih ratnih pohoda i okupacije. “Moja skromna misija je spriječiti situaciju u kojoj će mnogi Izraelci moći reći: ‘Nismo znali‘”, izjavio je jednom prigodom, dodajući: “Ljudi u Izraelu misle da su Palestinci ono čime se ja bavim. Ne. Ne pokrivam Palestince. Nisam stručnjak za Palestince. Čak i ne govorim njihov jezik. Pokrivam nas, Izrael. Pokrivam naše zločine. Pokrivam našu politiku. Pokrivam našu vojsku, naše tajne službe. To je moj cilj, staviti ogledalo da pokažem Izraelcima: Gledajte, ovo je u vaše ime. To je ono što im radimo, a ne ono što oni pate. Ne radi se o njihovoj patnji. Radi se o našem moralnom profilu. A to sve skupa je vrlo depresivno.”

U svojoj novoj knjizi, “Ubijanje Gaze”, Levy se bavi razotkrivanjem laži koje služe kao temelj opravdanja za opresiju nad Palestincima. Novinarski doajen jasno ističe da je Gaza, sa svojih 2.3 milijuna stanovnika, najveći zatvor na otvorenom u svijetu, pod izraelskom opsadom već gotovo dva desetljeća, čiji su uvjeti brutalne okupacije stvorili očaj koji je Palestince natjerao da 7. listopada napuste svoj “koncentracijski logor” i pokrenu otpor. Prema Levyju, ova kontrabrutalnost proizlazi iz desetljeća represije, nasilja i dehumanizacije kojoj su Palestinci bili izloženi.

Levy upozorava da izraelski kolonijalni projekt, koji se temelji na doseljeničkoj dominaciji i sustavnoj represiji domorodačkih untermenscha, nije samo zločin protiv Palestinaca, već i prijetnja samom Izraelu. Prema njegovim riječima, ukoliko se ova politika ne zaustavi, Izrael će neminovno krenuti putem kolektivnog samoubojstva.

U “Ubijanju Gaze”, Levy sugerira da je najspominjanije rješenje palestinskog pitanja, ono s dvije države – mrtvo. “To je, inače, vrlo pravedno rješenje. Dva naroda dijele jedan komad zemlje. Nijedan ne bi morao sanjati o samoodređenju, jer ga oba zaslužuju. Oni su, inače, u ovoj fazi vremena jednaki po veličini: oko 7.500.000 Židova i 7.500.000 Palestinaca između rijeke i mora. A što je pravednije nego podijeliti zemlju i pustiti da svatko od njih živi sam za sebe sa svojom državom? Samo, problem je što je ovaj vlak davno krenuo sa stanice”, iznosi novinar.

Izraelac tvrdi da evakuacija oko 700.000 izraelskih doseljenika, koji žive na okupiranim palestinskim teritorijima, nije realistična opcija. Prema njegovim riječima, doseljenici su postali najmoćnija skupina u izraelskom društvu i politici, te njihova deportacija nije nešto što je politički ili praktično moguće provesti. Bez toga, kako ističe, ne može postojati održiva palestinska država.

Naglašava kako mnogi međunarodni akteri, uključujući Bidenovu administraciju, Europsku uniju i Palestinsku upravu, i dalje zagovaraju rješenje s dvije države, iako su svjesni da to više nije realističan cilj. Govoreći o “granici iz 1967. godine” kao minimumu za palestinsku državu, Levy ukazuje da bi to predstavljalo tek 20 posto teritorija na kojem su Palestinci nekada živjeli, a i to područje je sada naseljeno židovskim doseljenicima.

“Gotovo svi oni koji podržavaju rješenje dvije države vrlo dobro znaju da to nije dostižan cilj, ali vrlo je ugodno držati se starog rješenja, samo govoriti da je ono ponuđeno na polici i jedan dan bi ga mogli iskoristiti. A u međuvremenu, neka okupacija bude jača i veća, no već ćemo jednog dana imati vremena za implementaciju ovog rješenja. U međuvremenu, nitko nije učinio ništa da ga promovira i mrtvo je. Dakle, možete nastaviti govoriti o rješenju dvije države, a time samo jačate okupaciju” , naglašava Levy.

Izraelac zatim iznosi radikalnu alternativu – jednodržavno rješenje. Prema njegovom viđenju, realnost je da Izrael već ionako upravlja cijelim teritorijem, uključujući Zapadnu obalu, Gazu, Jeruzalem i Tel Aviv. “Jedna država već postoji,” tvrdi Levy, naglašavajući da palestinski gradovi poput Jenina i Hebrona već dugo funkcioniraju pod izravnom izraelskom kontrolom. No, problem je u tome što ta država “nije demokratska” i ne nudi jednakost Palestincima i Izraelcima.

“Dakle, radi se o promjeni režima ove države. Sada, ne želim previše pojednostaviti i reći: ‘Oh, tako je prosto. Samo ćemo promijeniti sustav i onda će sve biti riješeno.’ Ne, jer to znači da nema države iz snova, nema palestinske države. Ali koja je alternativa? Nema nijedna. Dakle, moramo pokušati doći do ovoga, barem izraziti viziju jedne osobe, jednog glasa: onih osnovnih stvari demokracije, naime jednakosti. Palestinci i Izraelci pod jednakim uvjetima. Kad jednom dođemo do ovoga, mislim da će sve izgledati drugačije”, smatra autor.

Levy ističe da međunarodna zajednica – ponajviše eksplicitno Zapad – podržava izraelsku okupaciju ne nužno iz zle namjere, već zato što nisu spremni napraviti značajnu promjenu. “Nije ih briga hoće li se ovo nastaviti,” kaže, kritizirajući pasivnost i nedostatak konkretnih akcija.

Novinar također ukazuje na sve veću udaljenost između Izraelaca i Palestinaca, kako emocionalno, tako i politički. “Dva su naroda danas udaljenija jedan od drugoga nego što su bila u bilo kojem trenutku od osvita cionizma. Emocije su uzburkane. Mržnja, strah i nepovjerenje dostigli su zastrašujuće razine. Postoje oni u Izraelu koji raspravljaju o nacističkim rješenjima u rasponu od protjerivanja do fizičkog uništenja. Na palestinskim teritorijima i također u sve većim krugovima diljem svijeta, govori se o slobodnoj Palestini između Jordana i mora, onoj u kojoj nema mjesta za Židove.”

Levy iznosi svoje viđenje postepene promjene u izraelskom društvu i politici, koje je, po njemu, s vremenom postalo sve više militarizirano, rasističko i nacionalističko. Prisjeća se vremena kada je mirovni kamp imao značajniji utjecaj u Izraelu te kada su grupe poput “Žena u crnom” i pojedinci poput Uri Avnerija zastupali prava Palestinaca i težili okončanju okupacije. No, s vremenom su ti glasovi gotovo nestali, a izraelska javnost se značajno promijenila.

“Dat ću vam samo mali primjer. Sjećam se kasnih osamdesetih kada sam pisao o prvoj ženi koja je trebala roditi, a nije mogla pa je pokušala doći do bolnice i izgubila bebu na kontrolnom punktu. Bio je to popriličan skandal u Izraelu i došao je do sastanka vlade. Otada sam pisao barem o još pet-šest ovakvih slučajeva i nikoga nije bilo briga”, prisjetio se Levy.

Urednik Haaretza ističe da su Izraelci, nakon napada 7. listopada, ujedinjeni u svom stavu da je mir s Palestincima postao nemoguć. Za dokaz navodi nedavnu situaciju iz izraelskog parlamenta, kada je održano glasanje koje je rezultiralo velikom većinom koja se odlučila za potpuno isključenje mogućnosti dvodržavnog rješenja. “Izrael se potpuno promijenio, posebno u posljednjih godinu dana. Posljednji ostaci mirovnog kampa, oni koji su vjerovali u bilo kakvu jednakost, u bilo kakvo doživljavanje Palestinaca kao ljudskih bića poput nas, sve je to nestalo”, navodi Levy.

Nastavlja kako većina Izraelaca, ako ne i svi, nakon 7. listopada kaže da Izrael ima pravo činiti Palestincima što god želi. “Više ne vjerujemo u bilo kakav mir s tim ljudima. I kamo nas to vodi? Liberalni Izraelci potpuno su kolabirali i rekli: ‘Pa, pretpostavljam da je desnica, znate, u pravu. Mi smo bili u krivu.’ A drugi glasovi ne samo da su vrlo usamljeni, nego su postali i stvarno nelegitimni. Znate da danas, ako imate malo empatije prema patnji djece Gaze – a ne mogu pomisliti o nečem nevinijem od ovoga, o nečemu ljudskijem od ovoga – mogli biste izgubiti posao. Možda ćete dobiti otkaz, možda ćete biti pozvani na ispitivanje, a možda ćete i otići u zatvor. I sve te stvari dogodile su se bez otpora u izraelskom društvu.”

Levy primjećuje da je izraelska ljevica izgubila svaki smisao i da je “cionistička ljevica” postala prazna i licemjerna. “Cionizam danas znači židovsku nadmoć, židovsku supremaciju. Židovsku nadmoć između rijeke i mora. Za današnji cionizam nema bolje definicije od ove … A kakav je plan cionističke ljevice? Osim što se priča i priča o mirovnom procesu. Koji je njihov plan? Koji je njihov krajnji cilj?”, pita se Izraelac.

Na pitanje kako je vidio ulogu Yitzhaka Rabina, bivšeg izraelskog premijera, upamćenog po svojoj ulozi u mirovnim pregovorima i kao simbol nade za rješenje s dvije države, Levy je iskazao sumnju da je dotični ikada zaista bio posvećen tom cilju u punom smislu. Po njemu je, naime, kasnije ubijeni političar, imao duboko ukorijenjeno kolonijalističko gledište prema Palestincima i uvjerenje da Palestinci nisu ljudska bića u jednakoj mjeri kao što su to Židovi.

“Rabin je cijeli život bio general. Borio se protiv Palestinaca. Mislim da je stvarno vjerovao i da trebamo učiniti nešto da im olakšamo život, ali ne bi išao do kraja (s dvodržavnim rješenjem) jer to je kako treba biti. A oni koji misle i tvrde do ovog trenutka da je Yigar Amir, ubojica Rabina, ‘ubio mir’, u smislu da smatraju da Rabin nije ubijen kako bismo danas živjeli u realnosti dvije prosperitetne neovisne države, grdno se varaju jer Rabin nije ciljao na to. Nije vjerovao u Palestince. Mogli ste vidjeti i njegov stav prema Arafatu. To je bio kolonijalistički stav. To nije bio stav između dva ravnopravna partnera. Nikada. Ni na trenutak. Mislio je dobro, ali nije bio u stanju ići do kraja, kao i svi ostali cionistički ljevičari. Nikad nisu bili spremni ići do kraja. I ne možete. Nema prečaca. Ako želite pravo, pravedno rješenje, morate ići do kraja i odreći se mnogo, mnogo stvari. Da. To ima cijenu. Inače su to maškare” ukazao je Levy.

Novinar izražava uvjerenje da je izraelsko društvo duboko bipolarno, oscilirajući između stanja euforije i očaja. Opisuje kako se narod može, u jednom trenutku, naći u potpunoj euforiji zbog vojnih uspjeha, a u drugom, u dubokoj depresiji i strahu za opstanak same države. Taj obrazac Levy naziva izraelskom psihološkom fluktuacijom između manije i depresije. Ovo je, po njemu, bilo razvidno i ranije, ali je nakon 7. listopada postalo još mnogo očitije. “U posljednja tri dana Izrael je u euforiji. Postoji osjećaj da izraelskoj vojsci ide tako dobro u Libanonu i svi žele više ovoga. A osjećaj je da ćemo slomiti Hezbollah. I odjednom, svi cijene izraelsku vojsku onakvu kakva zapravo jest, pogotovo nakon operacije s pagerima i voki-tokijima. Oh, dive se Mossadu i vojsci. Svi su u velikoj euforiji. Za nekoliko dana će sve to biti gotovo”, prognozira Levy.

Naglašava kako su Izraelci već nebrojeno puta bili u ovakvom scenariju, uključujući posljednju godinu u Gazi. “Uvijek je ovako. Započinjemo rat. Vlada velika euforija. Svi vjeruju da je to to, a onda se sve počne komplicirati. Bude sve više krvoprolića, više cijene za obje strane, i onda totalno zapnemo. Zatim dolazi sveopća depresija. Izgubljeni smo. Izrael neće postojati za 20 godina. Mislim, ne znam niti jednog čovjeka na svijetu koji se uopće pita hoće li njegova država postojati za 20 godina. Jedino mjesto na kugli zemaljskoj gdje se ovo pitanje uopće postavlja je Izrael, od strane Izraelaca, i to onih koji su prije dva dana bili sigurni da smo na vrhu svijeta jer smo ubili pet zapovjednika Hezbollaha. I onda se pitaju hoćemo li preživjeti. ‘Hoćemo li postojati? To je još jedan holokaust! Što će biti?’ To može analizirati samo psihijatar.”

Levy ukazuje kako izraelsko društvo i politika već desetljećima ponavljaju isti obrazac vojnih operacija, koje neprestano ciljanju civilno stanovništvo, bez da se itko osvrne na sličnosti s prošlim sukobima ili pokuša izvući zaključke. “Od prvog libanonskog rata, prije više od više od 30 godina, ubijanje Arapa postalo je primarni strateški instrument Izraela. IDF ne ratuje protiv vojski, njihova glavna meta je civilno stanovništvo. Arapi su rođeni samo da ubijaju i da budu ubijeni kao što svi znaju. Oni nemaju drugog cilja u životu, a Izrael ih ubija”, ironičan je novinar.

Izraelac posebno kritizira izraelske napade, tvrdeći da, iako izraelske vlasti negiraju da im je ciljano civilno stanovništvo, činjenice ukazuju na suprotno. “Uzmimo, na primjer, ovaj smiješni, smiješni argument da su oni krivi jer se Hamas ili Hezbollah skrivaju među civilnim stanovništvom. Živim u jednoj od najmirnijih četvrti Tel Aviva, pored sveučilišta. Oko mene, na udaljenosti manjoj od kilometra, nalaze se najmanje tri veća sigurnosna objekta. Gdje drugdje mogu biti? A Izrael ima nešto prostora. Gdje točno želite da budu ljudi i oružane snage Gaze? Na tom uskom, sićušnom komadiću zemlje, gdje bi oni točno mogli biti? Što je alternativa ako ne biti unutar populacije? U Gazi nema mjesta. A ako šetate Tel Avivom i čujete stare ljude, reći će vam: ‘Vidite li ovu školu? Ovdje, 48. godine, imali smo skladište oružja. A vidite li ovu bolnicu? Ovdje smo trenirali borce.’ Stvarno je isto. Te isprike da ubijamo civile zbog Hamasove krivnje ne vrijede. Ali, postoji nešto puno dublje od ovoga. U Izraelu danas nema ništa jeftinije od života Palestinaca”, objašnjava.

Levy je napisao kolumnu pod nazivom “Trebali bismo salutirati Pojasu Gaze”, u kojoj stoji: “Da nije bilo Pojasa Gaze, okupacija bi bila odavno zaboravljena. Da nije bilo Pojasa Gaze, Izrael bi izbrisao palestinsko pitanje sa svog dnevnog reda i bezbrižno nastavio dalje sa svojim zločinima i aneksijama, sa svojom rutinom, kao da mu pod petom ne živi 4.000.000 ljudi. Da nije Pojasa Gaze, svijet bi ovo također zaboravio. Većinu toga već jest. Zato sada moramo salutirati Pojasu Gaze, ponajprije duhu Pojasa Gaze, jedinog koji još uvijek udahnjuje život očajničkom i izgubljenom cilju palestinske borbe za oslobođenje.”

Autor se prisjetio razdoblja između 1967. i 1987. kada su Palestinci bili relativno mirni i pasivni, te tvrdi da je upravo ta tišina omogućila Izraelu da okupaciju prihvati kao trajnu realnost. Palestinci su radili u Izraelu, gradili infrastrukturu, ali su bili potpuno isključeni iz političkih prava i nisu imali državljanstvo. Tada, tvrdi Levy, svijet nije mario za njihovo stanje, a izraelska javnost bila je sigurna da će okupacija trajati zauvijek. Promjena je došla s Prvom intifadom, koju Levy opisuje kao relativno “nevinu”, u kojoj su Palestinci uglavnom koristili kamenje i zapaljene gume. Ova pobuna, koja je započela krajem 1980-ih, dovela je do mirovnih pregovora, prvo u Madridu, a potom u Oslu. Bez tog otpora, naglašava Levy, ništa se ne bi promijenilo – palestinsko pitanje ne bi bilo ni blizu pregovaračkog stola.

“Naučili smo Palestince da je njihov jedini način da nešto postignu – sila. Ne moram se prisjećati primjera Jom Kipura iz rata 73. godine. Dakle, to je bio njihov poziv na mirovni sporazum s Izraelom. Pa, gradonačelnik je rekao ne. A onda je došao rat s 2.700 poginulih izraelskih vojnika, i tada je Izrael bio spreman odreći se okupiranog egipatskog teritorija. Bez rata Izrael to nikada ne bi učinio. Dakle, poruka je, ako želite nešto postići od nas, možete samo silom. A poruka za svijet je ista. Ako želite da svijetu bude stalo do vas, povisiti glas nije dovoljno. Morate poduzeti mjere. Morate poduzeti akcije, i to, nažalost, mnogo puta, nasilne, agresivne, a često i barbarske, kao 7. listopada. Ali postoji li drugi način da podsjete na svoje postojanje i svoj problem? Ne znam za jedan”, poručio je novinar.

Levy postavlja provokativno pitanje o prirodi terorizma i otpora, govoreći da bi Palestinci, da su imali naprednije oružje poput izraelskih borbenih aviona, vjerojatno radije koristili te metode umjesto terorizma. On ističe da je terorizam oduvijek bio oružje slabijih, onih koji se bore za svoju egzistenciju, i to uključuje ne samo Palestince nego i rane izraelske cionističke pokrete prije osnivanja države Izrael. Tako podsjeća na povijesne činjenice, poput bombardiranja hotela King David i postavljanja bombi na tržnice i u autobuse od strane podzemnih cionističkih organizacija poput Irguna, Stern Ganga i Hagane. Prema Levyju, te akcije su bile očajnički činovi onih koji su se borili s ograničenim sredstvima, slično današnjoj situaciji s Palestincima.

Zatim prebacuje fokus na Gazu, postavljajući pitanje o opsadi koja traje godinama, pritom ističući da, ako Palestinci ne pružaju otpor, svijet jednostavno zaboravlja na njih. “Je li itko posljednjih godina govorio o podizanju opsade Gaze? Je li ikad netko spomenuo opsadu? 2.000.000, 2.300.000 ljudi u kavezu? Ovo bi trajalo zauvijek. Nitko nije spomenuo. Nikoga to nije smetalo. Sve je bilo tiho. Sve se normaliziralo, 2.300.000 ljudi za koje postoji legitimitet držati ih u kavezu zauvijek. Pa kakvu alternativu imaju?”

Osvrće se i na dalekosežne posljedice koje su uslijedile nakon 7. listopada, ističući da Izrael i regija prolaze kroz dramatične i destruktivne promjene, čije razmjere tek počinjemo shvaćati. Premda neki još uvijek gaje nadu da će iz tog kaosa proizići nešto pozitivno, Levy ostaje skeptičan i pesimističan. “Izrael je izgubio ljudskost. Potpuno izgubio ljudskost. Sve je prihvatljivo. Šezdeset zatvorenika je ubijeno ili umrlo u jednoj godini u ovim strašnim izraelskim logorima, koncentracijskim logorima, izgrađenim za stanovnike Gaze. Dio su nevini ljudi. Šezdeset zatvorenika. U Guantanamu je tijekom 20 godina umrlo šest zatvorenika, što je obišlo cijeli svijet. I s pravom. Šezdeset zatvorenika je mrtvo, većina njih zbog gladi, bolesti ili nasilja, Ništa. Izrael je potpuno ravnodušan prema ovome, pa tako i prema ubijanju i prema uništenju. Izrael je izgubio ljudskost.”

Također ukazuje na političke promjene unutar Izraela, čija javnost više ne vjeruje u međunarodno pravo niti u postojanje moralnih granica u upotrebi sile. Izrael se sada osjeća slobodnim činiti što god želi, bez straha od posljedica, što Levy vidi kao nepovratnu promjenu koja će dugoročno onemogućiti bilo kakvu šansu za mir ili pomirenje. Što se tiče situacije u Gazi, Levy priznaje da nije bio tamo gotovo dva desetljeća, ali pretpostavlja da mržnja prema Izraelu, već snažno ukorijenjena, sada doseže nove, još intenzivnije razine. Ta mržnja, kaže, potpuno je opravdana s obzirom na stalnu patnju, ubijanje djece, i gladovanje koje Palestinci doživljavaju. Stoga smatra da će nakon završetka sukoba stanje biti još gore, a šanse za bilo kakvu pozitivnu promjenu gotovo nepostojeće.

Levy ističe kako Benjamin Netanyahu vidi trenutni rat kao priliku za redefiniranje geopolitičke situacije na Bliskom istoku. Prema njegovim riječima, Netanyahu teži aneksiji dijelova teritorija i protjerivanju što većeg broja Palestinaca, što je dio šireg plana koji prevladava u izraelskom društvu. Mnogi, kako tvrdi, pozivaju na ekstremne mjere, uključujući izgladnjivanje palestinskog stanovništva do smrti. Ovaj ekstremni diskurs, prema Levyju, postao je norma, reflektirajući stav “ili mi ili oni”.

Novinar izražava duboku zabrinutost zbog mogućnosti kopnene operacije u Libanonu, ističući da bi to značajno promijenilo dinamiku sukoba. On smatra da, iako Netanyahu možda nije za takav potez, pritisak njegovih koalicijskih partnera može ga primorati na akciju. Levy također naglašava kako su dosad Hezbollah i Izrael, prema njegovim riječima, bili oprezni, ali sada je situacija sve napetija. “Do sada je Hezbollah bio oprezniji od Izraela u korištenju svoje sile. Izrael ide do kraja i čini sve što je moguće kako bi natjerao Hezbollah da krene u sveopći rat. To je vrlo jasno. Činimo sve da ih pritjeramo uza zid, a zatim će oni početi raketirati Tel Aviv i onda imamo opći rat”, boji se Izraelac.

Najgori scenarij

Napominje da, iako su izraelske snage vjerovale da mogu slomiti Hamas, u tome – nisu uspjeli. “A Hamas je puno slabiji od Hezbollaha. Da. I nisu uspjeli prije samo nekoliko mjeseci, a mi iz toga ne izvlačimo nikakve pouke. To je nevjerojatno. Nije to povijest od prije mnogo godina. Od sada je. Oni uopće nisu slomili Hamas, a ovdje idu na istu strategiju i s Libanonom, vjerujući da moraju slomiti i Hamas i Hezbollah i da je to moguće. Već smo vidjeli da Gaza ne funkcionira. Pa zašto bi to funkcioniralo u Libanonu, zaboga, s puno jačom organizacijom, s puno masivnijim iranskim angažmanom nego pri Hamasu?”, pita se.

Levy upozorava na mogućnost da bi ulazak Irana u sukob mogao dovesti do najgoreg scenarija, ali njegove dugoročne brige sežu dublje od trenutnih vojnih napetosti. Naime, on izražava zabrinutost zbog globalnog prihvaćanja situacije u kojoj bi se Palestincima moglo dogoditi ono što su doživjeli američki domorodci; da bi svijet mogao postati umoran od sukoba, što bi dovelo do normalizacije i legitimizacije stanja aparthejda u Izraelu. Štoviše, novinar ističe kako trenutno ne vidi vjerojatniji ishod od ove mračne perspektive.

Konačno, Izraelac tvrdi da izraelska okupacija i genocid ne ubijaju samo fizički, već i duhovno. “Ubijamo palestinski narod. Narod Gaze, nakon ovog rata, neće biti isti narod. Razbili smo svu solidarnost, sve društvene mreže. Stvarno ih lomimo kao narod. Ne moramo ih nužno fizički ubiti, ali ubijamo njihov duh. Ubijamo. Moja knjiga se zove “Ubijanje Gaze”. Ne radi se samo o fizičkom ubijanju. To je zapravo i nacionalno ubojstvo, ubojstvo duha, ubojstvo morala, ubojstvo vrijednosti, ubojstvo svega što je ljudsko. Dakle, na pravom smo putu”, zaključuje Levy.

(Geopolitika)