Kliker.info

Piše : Ivan Lovrenović (BH Dani)

"Slučaj Hafizović" dolazi da nas sumorno podsjeti kako smo i dalje ideološki determinirano i ucijenjeno društvo; riječ je o upravo paradigmatskome sukobu Pojedinca i Institucije. To je ona situacija, poznata nam i iz preddemokratske historije, kada pojedinac, vodeći se svojim etičkim društvenim porivom, svojom znanstvenom autonomijom i svojom kompetencijom kritičkoga intelektualca, ispostavi instituciji a i cijeloj javnosti jednu bolnu temu koja se tiče sviju, i kada institucija reagira ideološkim odstrelom, a javnost oportunističkom ogluhom. U ideologiziranim društvima uvijek je ta borba neravnopravna: u njoj su šanse pojedinca manje-više nikakve. Nakon svojevrsne eskalacije vehabijske teme u javnosti, s nekoliko nemilih događaja (incident u Novome Pazaru, skandalozni istupi Abu Hamze na državnoj i drugim televizijskim stanicama, itd.), došlo je do prvih ozbiljnih upozorenja na dugoročnu opasnost od tog "pravovjernoga" pokreta, te na pasivnost najviše vjerske institucije u Bosni i Hercegovini. Vrlo upućeno i angažirano o tomu su javno govorili, na primjer, profesori Adnan Silajdžić i Mustafa Sušić, i obojica su upozorili da vehabijsko djelovanje nema samo unutarnje muslimanske implikacije, nego da veoma lako može postati problem za cjelinu bosanskohercegovačkog društvenog i interkonfesionalnog konteksta. A evo što, recimo, kaže dr. Senad Agić, glavni imam Islamske zajednice Bošnjaka u Americi: "Vehabije su mafija koja potiče iz Arabije. Iza njih se kriju mediokriteti koji se pod plaštom vjere žele domoći vlasti, prestiža i novca. Govorio sam o ovom problemu još prije više od 10 godina. Tada niko relevantan nije pridavao važnost mojim upozorenjima. Danas je ovaj problem uzeo maha. ‘VV’ (vehabijski virus) se prilično proširio. Mislim da je danas prekasno bilo šta značajno učiniti. Neko će snositi historijsku odgovornost za nečinjenje onog što se je moralo učiniti da nam ovaj pokret ne zaživi u domovini." Hafizović je samo otišao do kraja, osvijetlivši interesno-političku pozadinu importiranja vehabizma u Bosnu, te dramatično upozorio na posljedice već poznatom figurom: "Oni dolaze po našu djecu!" Tu nastupa Institucija. Indikativno je već što Rijaset reagira službenim saopćenjem usmjerenim protiv jedne konkretne osobe – profesora Hafizovića. Prastara metoda, koja služi tomu da se nepoželjnoga pojedinca negativno osvijetli i izolira, da se proizvede dojam njegove suprotstavljenosti najvišem autoritetu i zajednici, te da se on na taj način obezvrijedi, a drugi da dobiju rječitu poruku. Karakter optužbi najbolje potvrđuje da im cilj nije argumentirana rasprava, nego javno prokazivanje, koje po uhodanom pravilu svake ideološke kampanje ide sve do ličnih diskvalifikacija. Bešćutnost i hladni cinizam u načinu na koji se koristi argument Srebrenice u razračunavanju s Hafizovićem, koji je u srebreničkom pogromu izgubio mnogo članova porodice, doista su šokantni, ali i tipični. A pravi, ozbiljni cilj jest: učiniti nevidljivim konkretni predmet spora, tako što će se težište prebaciti na bavljenje ličnošću oponenta.Još je nešto tipično za zagušljivu atmosferu ideologiziranosti: odsutnost reakcija od strane ustanova koje su pozvane da stanu u obranu pojedinca i njegove znanstvene i intelektualne slobode. Poznato je već kako se Hafizovićeva matična kuća, Fakultet islamskih nauka, poslužio "solomunskim" rješenjem – ne reagirati javno. No, nije li umjesno postaviti i pitanje ponašanja šire akademske zajednice u Sarajevu. Fakultet islamskih nauka je, recimo, član Sarajevskoga univerziteta; ne bi li se Hafizovićev slučaj morao ticati i te ustanove? Zar se ne bi trebala osjetiti pobuđenim također i društva tipa Helsinškoga komiteta, PEN centra, Društva pisaca itd. Izostanak bilo kakve reakcije s tih adresa opet na svoj način svjedoči o zakržljalosti shvaćanja slobode govora i intelektualne ili barem "esnafske" solidarnosti s jednim plodnim i posvećenim autorom i prevodiocem, piscem sasvim osebujnoga teološko-filozofskog profila i spisateljske poetike, koji se je našao na brutalnom udaru Institucije i jednog broja kontroliranih glasila. Nije riječ, dakle, (samo) o obrani Hafizovića; riječ je, po tko zna koji put, o obrani prava na javno iznošenje kritičkih argumenata, koje se čovjeku ne smije obijati o glavu, koje ne smije biti demonizirano nego argumentima pobijano.U "slučaja Hafizović" ima ozbiljnih implikacija koje se više ne tiču njegove osobe, pa ni konkretnih "strana u sporu", nego problem iznose preko striktne vjersko-organizacijske granice u otvoreno polje javnosti i općedruštvenoga interesa. Dakle, ako javnost i treba da se ustegne od bavljenja eventualnim doktrinarnim i drugim unutarvjerskim aspektima ovoga spora, nju mora zanimati stvarni stupanj i intenzitet socijalne i ideološke etabliranosti vehabizma u bosanskohercegovačkom društvu, kao i obrana slobode javnoga iznošenja kritičkoga mišljenja o tome, jednako kao i o svim drugim tabu temama. Hafizovićev slučaj je važan ne zato što bismo mogli imati iluzije o njegovim šansama u sudaru s Institucijom; one su, kako rekosmo, nikakve. No, ono što Institucija Pojedincu ne može uzeti nikako, to je njegov integritet, a to se tiče razlike u sredstvima s kojima nastupaju: njezino sredstvo je volja za moć, njegovo sredstvo i razlog je – ljubav za istinu.