Ismet Isaković: Bošnjaci u Hrvatskoj su na prekretnici
Nekadašnji glavni urednik Preporodovog Journala Ismet Isaković , govori o svojoj novoj knjizi, izgradnji Islamskog kulturnog centra u Sisku i položaju Bošnjaka u Hrvatskoj.
U povodu Vaše nedavno objavljene knjige “Godine uzdizanja i posrtanja – razgovori s povodom”, izjavili ste da se naziv knjige prvenstveno odnosi na Bošnjake iz Hrvatske. Možete li pojasniti?
– U pravu ste, ali može se reći da i Hrvatska i Bosna i Hercegovina, cijela regija, ali i svijet prolaze kroz “godine uzdizanja i posrtanja”. Kada govorimo o Bošnjacima u Hrvatskoj, onda se može reći da su od kraja 2002. nastupile “godine uzdizanja”. Tada je međunarodna zajednica, tokom predpristupnih pregovora za ulazak Hrvatske u Europsku uniju, naprosto natjerala hrvatske političare na usvajanje Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Osnovano je mnoštvo bošnjačkih udruga i manjinskih vijeća, osigurana su financijska sredstva za njihov rad. Promijenjena je društveno-politička klima, naročito za vrijeme premijerskih mandata Ive Sanadera i Jadranke Kosor. Nakon olovnih 90-ih godina, desetljeća tuđmanizma, počeli smo disati, uzdigli smo se.
Lični sukobi
Međutim, inflacija bošnjačkih organizacijskih oblika dovela je do neželjenog efekta, potpuno suprotnog od onoga čemu smo se nadali. Na sceni, u predsjedničkim funkcijama, pojavilo se mnoštvo neizrealiziranih podkapacitiranih likova. Uslijedilo je generiranje raznoraznih personalnih sukoba i kontraproduktivno “krovno” i programsko nadmetanje među bošnjačkim asocijacijama, što je dovelo do razaranja jedinstva i fragmentiranja političkog potencijala.
Kada iz sadašnje perspektive gledam na prijelomnu godinu, onda smatram da je to bila 2012., a događaj koji je bio raskrsnica – tadašnji izbori za zagrebačkog muftiju. Od tada počinju godine posrtanja. Mnogo bi prostora tražila elaboracija ove tvrdnje, ali samo ću još reći da tada u našu muku ulazi i albanski faktor. Albanci odlično koriste bošnjačke nesuglasice i na dvama zadnjim parlamentarnim izborima drže nam političku lekciju.
Ovom knjigom, kako kažete, podvlačite crtu ispod svog društvenog angažmana. Umor, razočaranje?
– Najboljih i najproduktivnijih 15-16 godina svoga života dao sam svom narodu. Kroz angažman u brojnim bošnjačko-muslimanskim asocijacijama i bavljenje novinarstvom utrošio sam ogromnu količinu energije, nastupio je zamor materijala i neminovno je podvlačenje crte i promjena životnih prioriteta. Sljedeće godine planiram izdavanje knjige mojih kolumni, političkih analiza i intervjua radnog naziva “I ovo će proći – godine uzdizanja i posrtanja”. Mislim da će ona biti vrlo zanimljiva, naročito mladima koji sada ulaze u politiku, jer će sadržavati tekstove koji prikazuju genezu bošnjačkog uzdizanja i posrtanja u Hrvatskoj u posljednjih 10-ak godina. I time bi crta bila potpuno podvučena.
Da li sam razočaran? Jesam. Kada sam krajem 2002. godine počeo s aktivnim radom u bošnjačko-muslimanskim asocijacijama, niti u najgorim snovima nisam mogao pretpostaviti da će zavladati ovakva društvena klima, da će idealizam i rad za društvenu zajednicu zamijeniti osobni financijski pragmatizam i klijentelizam, borba za političke sinekure i nekakve fotelje. Nestao je entuzijazam, a mladih ljudi koji su spremni utrošiti svoje vrijeme na bošnjačko manjinsko djelovanje je zabrinjavajuće malo.
”Razgovori s povodom” nastali su dok ste bili glavni urednik društveno-političkog mjesečnika Preporodov Journal, u razdoblju od 2007. do 2016. Možete li za naše čitatelje nešto više reći o ovom časopisu koji se tiska uz potporu Savjeta za nacionalne manjine Vlade RH?
– Preporodov Journal je pokrenut 2003. godine na osnovu iznimnog napora i vizionarstva Farisa Nanića, vodećeg bošnjačkog intelektualca u Hrvatskoj. Možemo reći da je Journal nastao kao elementarna životna i društvena potreba Bošnjaka u Hrvatskoj da imaju časopis koji se neće baviti samo kulturom, nego i aktualnim društveno-političkim događanjima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i svijetu. Shvaćajući ondašnje prilike, Faris je iz bošnjačke pozicije dvostruke manjine – nacionalne i vjerske – pokušao dati svoj doprinos dijalogu civilizacija, i onda i danas nužnom i potrebnom.
Dolaskom na uredničku poziciju u ljeto 2007. godine još više sam probosanski i probošnjački profilirao časopis, uvodeći nekoliko stalnih i povremenih rubrika vezanih uz aktualna događanja u BiH, priče o znamenitim ljudima, intervjue s bosanskohercegovačkim intelektualcima i političarima, islamske teme. Svoje mjesto na stranicama časopisa dobili su i vanjski suradnici iz BiH: Mustafa Spahić Mujki, Senadin Lavić, Avdo Huseinović, Amel Suljović, Elirija Hadžiahmetović, Edin Tule, Fatmir Alispahić i Bedrudin Brljavac.
Smatram da smo kroz 15-ak rubrika uspjeli dobiti simbiozu nacionalnog, političkog, vjerskog i kulturnog u Bošnjaka, da smo obuhvatili sve segmente višeslojnog bošnjačkog identiteta. Jako mi je drago da su na osnovu tekstova objavljenih tokom mog uredničkog mandata u Journalu objavljene čak četiri knjige: “Islam iznutra” i “Muhammed, a.s. – Poslanik čovječanstvu” Mirze Mešića, “Stazama bosanskih vitezova” Avde Huseinovića i “Begovi su pali na tjeme” Filipa Mursela Begovića.
– Prvenstveno sam radio intervjue s ljudima koji imaju što reći. Skoro polovica intervjuiranih su univerzitetski profesori iz Hrvatske, BiH i Crne Gore. Dakle, pripadnici akademske zajednice koji su često nepravedno zapostavljeni u svojim sredinama ili se njihov glas nedovoljno čuje. Evo, za ilustraciju – treće poglavlje knjige se zove “Bošnjaci iz Bosne i Hercegovine i dijaspore” i u njemu se može naći 17 intervjua. Pogledajte imena: Šaćir Filandra, Ismet Bušatlić, Džemaludin Latić, Enes Karić, Mustafa Spahić Mujki, Senadin Lavić, Fikret Karčić, Selma Rizvić, Ahmet Alibašić, Adnan Jahić i Zlatan Delić. Ukupno 11 profesora iz Sarajeva i Tuzle. Tu je i trostruki akademik Šerbo Rastoder iz Crne Gore. Njima dodajte bivšeg reisu-l-ulemu Mustafu Cerića, zatim Fatmira Alispahića i Sejfudina Tokića, kao i dvojicu vrlo značajnih ljudi iz bošnjačke dijaspore u SAD-u i Kanadi – Hasana Čustovića, predsjednika Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike i Emira Ramića, direktora Instituta za istraživanje genocida Kanada. Od sugovornika Bošnjaka iz BiH i dijaspore ne bih nikoga izdvajao, svaki od intervjua je biser i poslastica na svoj način, nastao u određenom povijesnom trenutku i s određenim društveno-političkim povodom. Od sugovornika iz Hrvatske posebno bih istaknuo tri osobe: Hrvoja Klasića, Ninu Raspudića i Milorada Pupovca.
Je li netko odbio razgovarati, koga ste željeli, a niste uspjeli intervjuirati?
– Nitko mi nije direktno odbio intervju, a jedino ga je zagrebački povjesničar Zlatko Hasanbegović uspio izbjeći. Naime, početkom novembra 2014. godine, godinu prije nego što će Hasanbegović postati ministar kulture u Vladi RH, i usmeno i pisano dogovorio sam s njime intervju. Iako su pitanja bila uredno poslana e-mailom, iako sam bio vrlo strpljiv s rokovima – do realizacije, ipak, nije došlo. Veoma žalim i za neizrealiziranim razgovorom s Avdom Huseinovićem, najznačajnijim kroničarem rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine, čovjekom-institucijom kojeg veoma volim i poštujem.
Bio je predviđen u jubilarnom 200. broju Preporodovog Journala, juli 2017. godine, tematskom broju posvećenom srebreničkom genocidu. Nije realiziran zbog događanja krajem 2016. godine, točnije Izvanredne izborne skupštine Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske Preporod u Zagrebu, nakon koje je uslijedila smjena glavnog urednika i cjelokupne redakcije Preporodovog Journala.
Biste li s nekim od sugovornika ponovili razgovor?
– Da sam imao prilike, ponovio bih razgovor s bivšim reisom dr. Mustafom Cerićem. Mislim da bi političar Mustafa Cerić bio iznimno interesantan sugovornik, mnogo zanimljiviji nego kad je obnašao dužnost prvog čovjeka Islamske zajednice u BiH.
Kako ocjenjujete aktualni položaj Bošnjaka u Republici Hrvatskoj?
– U ovom trenutku bavimo se očuvanjem tzv. kulturne autonomije – ili, prevedeno, folklorom i kulinarstvom: sa sevdalinkama i narodnim kolima, baklavama, hurmašicama i ćevapima. Premalo za drugu po brojnosti nacionalnu manjinu u Hrvatskoj, naš intelektualni i politički potencijal je mnogo veći. Nalazimo se na svojevrsnoj prekretnici. Ili ćemo se kao kolektivitet izdignuti iznad osobnih sukoba i animoziteta, usuglasiti kakvu-takvu zajedničku političku platformu ili nam prijeti žestoka asimilacija i nestanak s društveno-političke scene. Vremena nema mnogo. Možda će uskoro novi prijevremeni parlamentarni izbori, a za tri godine planiran je i novi popis stanovništva koji bi mogao biti točka na “i” bošnjaštva u Hrvatskoj. Naravno, u negativnom smislu.
Rođeni ste i živite u Sisku gdje egzistira brojna bošnjačka zajednica. Vi ste godinama bili voditelj projekta izgradnje Islamskog kutlurnog centra u Sisku, no o ovoj izgradnji ima vrlo malo informacija. Kada će Sisak dobiti Islamski kulturni centar, kako je zamišljen i od čega ovisi konačna realizacija?
– U vremenu mog angažmana kao voditelja projekta radio sam na rješavanju političkih pretpostavki oko izgradnje džamije, zatim kupovine zemljišta i definiranja projektnog zadatka u sklopu natječaja za idejno rješenje. Mislim da smo taj posao napravili na odličan način, pri čemu praktično nismo naišli niti na jednu prepreku. Od 2010. nisam aktivno uključen u projekt. Ono što mogu reći čitateljima Oslobođenja jeste da je kamen temeljac za Islamski kulturni centar položen u novembru 2016. godine. Radi se u jednom polivalentnom i multifunkcionalnom objektu u sklopu kojeg je, pored molitvenog prostora, predviđen restoran s kuhinjom i pomoćnim prostorima, višenamjenska dvorana, učionice za polaznike vjeronauka, odnosno mekteba, zatim omladinski klub, knjižnica sa čitaonicom, uredske prostorije, prostorija za humanitarnu djelatnost, stanovi za imame i sobe za goste.
Džamija u čaršiji
Sisačka džamija imat će minaret visine čak 40 metara, a ukupna bruto površina objekta iznosi 2.626 kvadratnih metara. Lokacija je izvanredna, što bi rekli – u samoj čaršiji. Naime, zemljište površine čak 24.000 kvadratnih metara nalazi se u sisačkom naselju Caprag, koje je najgušće naseljen gradski prostor s bošnjačko-muslimanskim stanovništvom u cijeloj Hrvatskoj. Planirano je da Islamski kulturni centar bude izgrađen do sredine 2019. godine, ali kako stvari sada stoje, mislim da će doći do pomjeranja zadanog roka. Trenutno imamo zastoj u radovima zbog promjene izvođača radova i zatvaranja financijske konstrukcije.
Knjigu ste posvetili roditeljima. Recite nešto o sebi, po profesiji ste inženjer, radili ste u sisačkoj Željezari. Kako ste odlučili postati novinar?
– Da, knjigu sam posvetio svojim roditeljima – rahmetli majci Hatidži i ocu Huseinu. Oboje su u prvoj polovici 60-ih godina trbuhom za kruhom iz Bosanske krajine došli u Sisak. Majka iz Ljubije kod Prijedora, a otac iz Bosanskog Novog. Bili su radnici u Željezari Sisak, metalurškom gigantu s oko 14.000 radnika. Nekako je bio normalan životni put da upišem Metalurški fakultet i potom steknem zvanje diplomiranog inženjera metalurgije. Zaposlio sam se ratne 1994. i u Željezari radio do prestanka rada tvornice početkom 2012. godine.
Sretno sam oženjen, supruga mi je rodom iz Zenice, otac sam četvorice sinova. Nikada nisam odlučio postati novinar, sve je bio splet okolnosti, nisam pohađao niti polusatni tečaj iz novinarstva. Allahova odredba… Bio sam i ostao novinar samouk. Svaki svoj objavljeni članak pomno sam analizirao – što mi je glavni urednik korigirao, što je preformulirao, a što izbacio. Primljen sam u Redakciju Preporodovog Journala u maju 2005., a već dvije godine kasnije postao sam glavni urednik. Uredničku funkciju sam obnašao punih 9 i pol godina, do kraja 2016. U međuvremenu sam 3 i pol godine, od kraja 2012. do proljeća 2016., bio izvršni urednik Biltena, mjesečnog časopisa Medžlisa Islamske zajednice Zagreb. Možda će nekome izgledati čudno, ali – inženjerstvo mi je mnogo pomoglo u novinarskom pozivu. Inženjeri često imaju jako dobru analitiku, što može biti od velike koristi prilikom analize društvenih i političkih procesa u društvu.
Jadranka Dizdar (Oslobođenje)
Komentari