Kliker.info

Fidel Castro Ruz (90) ni u smrti nije uspio biti velik državnik. Velik je onaj koji spaja i premošćuje, nije velik – makar koliko bio uspješan – onaj koji razdvaja i svađa, a evo se opet svađaju Havana koja plače i Miami koji likuje. Maršal Tito je oko svog odra mrtav uspio skupiti praktički sav svijet: došli su i oni koji ga nisu voljeli, a ipak je njegovu životnom djelu kucala smrtna ura; uspješnijemu od njega došao je iz inozemstva samo jedan. U priči o Castrovoj smrti Tito nije uljez: Castro je Titu skratio život.

Te 1979, uoči Konferencije u Havani, bili su posve jasni Castrovi pokušaji da Pokret nesvrstanih iz njegove izvorne izvanblokovske pozicije prikuči istočnom bloku i tako Brežnevu i njegovim saveznicima osigura nov kisik.

U Danasu smo se, prateći to natezanje, sjetili da je Castrov nadimak bio Caballo (Konj), pa smo u Portretu tjedna, posvećenome tom liku, poentirali da među nesvrstanima djeluje kao trojanski konj. Izašao broj s tim portretom u utorak i isti dan, u zao čas, tajnica me – kao odgovornoga za taj dio lista – privodi glavnom uredniku Joži Vlahoviću, koga s druge strane telefonske linije riba Šime Kronja, bivši glavni urednik Narodne armije, a tada u aparatu Centralnog komiteta SKJ zadužen za međunarodne odnose. Vlahović, pristojan Zagrepčanec s Kanala, znajući da s druge strane ima Arbanasa, uvali slušalicu u ruku potpisanome grezom Splićaninu vlaške provenijencije.

Čupavi odnosi

“Kako ste smjeli objaviti da je Castro trojanski konj u Pokretu nesvrstanih na dan kad u Beograd dolazi Rafael Rodríguez [tada drugi čovjek kubanskog režima]?”, ošinuo me Kronja. “A kako ste vi pozvali Rodrígueza a da me niste na vrijeme obavijestili?”, odvratio sam kao da je bila praksa da me CK obavještava bilo o čemu. “Pa kako sam te mogao obavijestiti kad se najavio dan ranije?” “A po kojem sam Bogu ja onda mogao znati da on dolazi u subotu, kada smo to prelomili u tiskari?” Tako je patom završio moj prvi i zadnji razgovor s Kronjom, iz kojega se dalo dijagnosticirati kako je čupavo bilo s Castrovom Kubom u tom momentu.

Tito, nedisciplinirani dijabetičar, odgodio je operaciju (ugradnju premosnice u nozi) da bi stigao otići u Havanu radi kontrole štete. Ondje je još jednom izrabio svoju insomniju za tour de force, nižući bilateralne susrete s ključnim državnicima. Tako je uspio, mic po mic, preurediti Rezoluciju i u njoj i ostalim dokumentima pomrsiti račune Brežnevu o čijoj je kesi, već dobrano načetoj u tada još Tarakijevu promoskovskom Afganistanu, Castro i te kako ovisio.

Totalno iscrpljen tim labuđim pjevom svoje diplomatske vještine Tito se u rujnu vratio, premosnica je okasnila, u siječnju je otišla noga, u svibnju i ostatak Tita. Preživio je svašta, ne i Castra. Sasvim dovoljno, možda, da Castru posvete neki trg, makar u Mariji Bistrici, kao ex voto.

Titova Jugoslavija skapavala je u agoniji još deset godina, totalno već na margini Pokreta nesvrstanih. Doduše, još jedna konferencija nesvrstanih održana je u Beogradu, dva mjeseca prije rušenja Berlinskog zida (pa su generalni sekretari u sljedeće tri godine bili, redom, Janez Drnovšek, Stipe Mesić, Branko Kostić, Dobrica Ćosić, naslijedio ih je Suharto, a sada je na toj dužnosti nekadašnji Rojsov kolega Nicolás Maduro, po politici bliži Castru nego svom prethodniku Hugu Chávezu: tako biva kada se vođa na vrhu, opijen visinskom bolešću, okruži diletantima koji mu pjevaju peane, jer od njega žive.

Duh ili sablast

Fidelovoj Kubi smrtna je ura otkucala još za njegova života, stigao je vidjeti kako se raspada, stigao je jetko zanovijetati, ali je znao da Kronos ždere svu svoju djecu i da je njemu Kairos minuo. Posljednjih godina nije više bio poznat kao Konj, nego kao Duh ili Sablast. Otkako se 2008 zbog bolesti povukao s dužnosti predsjednika Državnog vijeća, Castro je djelovao kao plutajuća mina u vlastitome političkom sustavu.

Naime, netom se donekle o poravio, počeo je, još iz bolesničkog kreveta, telefonirati lijevo i desno, raznim funkcionarima, pitajući ih svašta, a svašta im i govoreći. Obično je to radio u sitne noćne sate, koji priliče sablastima. Kasnije je počeo ponovo izlaziti i držati govore, ne dulje od sata ili dva (daleko od svojih nekadašnjih sedmosatnih i duljih provjetravanja, koja su mu priskrbila titulu najlogoreičnijeg političara XX stoljeća; njegov također klepetavi sljedbenik i oponašatelj pok. Hugo Chávez popustio bi obično nakon petog sata).

Telefona se nije odrekao – dapače, zvao je i po inozemstvima. Slao je i pisma novinama. Pisao je blog. Osporavao je sve i svašta, uključujući i popuštanje zategnutosti s Washingtonom, jednu od akcija zbog kojih je Barack Obama Nobelovu nagradu za mir zaradio makar pošto ju je dobio.

Nastojao se doimati kao čovjek s misijom i idejom. Kao onaj tko će i sa samrtne postelje poslati onaj pravi, spasonosan naputak.

Fidel Castro, ma što tko mislio o njemu, nije bio idealist u smislu da je imao ideju (vlastitu ili usvojenu) kojoj služi vjerno i dosljedno, koštalo što koštalo. Takav je, eventualno, bio “Che” Guevara – upravo zato je “Che” odavna ubijen, dok je Castro dugo bio živ, a zapravo i na vlasti, čak i kad je ostao bez formalne odgovornosti.

Imao je ideju osvajanja vlasti, koja se mogla doimati idealističkome. Gino Donè Paro, nekadašnji partizan, jedini Talijan i jedini Evropljanin u grupi koja je jahtom Granma (Baka) otišla u “desant” na Kubu, svjedočio je prije desetak godina da je Guevara (koji je mrzio da ga zovu “Che”) bio jedini striktni marksist-lenjinist na tom brodu prepunome nacionalista u punom smislu te riječi: ljudi koji su htjeli svoju naciju slobodnu od stranih krvopija. Tako su se u jahtu opremljenu za osam putnika, gdje ih je moglo s mukom spavati dvadesetak, natrpalo njih 84, kao sardine, svjesni toga da će ih barem polovica izginuti (a izginulo ih je i više).

Fidel Castro nije bio marksist ni tada. Jedan od nekrologa objavljenih jučer ima pogođen naslov: “više Martí nego Marx”. Napokon, međunarodni aerodrom glavnoga grada (koji u primitivnijim društvima nosi ime onoga u koga se ugledaju: u Parizu Charlesa de Gaullea, u Rimu ipak Leonarda da Vincija) ne zove se u Havani “Carlos Marx”, nego “José Martí”, po pjesniku nacionalrevolucionaru. A i to je odlučio Fidel Castro.

Komunistička partija Kube je organizirana pod tim imenom tek 1965, poslije kubanske raketne krize. Prethodna, “prava” (i poprilično staljinistička) Kubanska komunistička partija osuđivala je braću Castro i ostale gerilce kao “avanturiste”, ali se dala pojesti kad je trijumfirao njihov nacionalistički Pokret 13. srpnja. Nacionalisti su se prozvali komunistima ponajprije zato da se – suočeni s američkom blokadom – umile jedinom jamcu svog opstanka, Sovjetskom Savezu.

Utemeljeno se može spekulirati da ni Vijetnam ni Kuba ne bi ostali među posljednjim zemljama gdje je na vlasti neka (koliko-toliko tradicionalna) komunistička partija da nije bilo agresije Sjedinjenih Država na njih. Tako je Castro postao komunist naknadno, po nazivu.

Cilj opravdava sredstvo

Mi koji smo suvremenici njegove karijere, koji smo pratili još Tanjugove vijesti o gerilcima na Sierri Maestri, ulazak “barbudosa” u Havanu na Novu 1959. godinu, koji smo vidjeli kako se služio ljudima, od Dorticósa do Guevare, i kako ih se neelegantno otresao, koji smo pratili njegovo presvlačenje u komunističku kožu nedugo pošto je eliminirao sav Centralni komitet Komunističke partije, mogli smo pravodobno uvidjeti kakav je to bio karizmatični narcis, kakav kameleon.

Sa svoga školovanja u otaca isusovaca kao da je – uz retorsku egzegezu – donio samo jednu maksimu, najgoru od svih koje se pripisuju nekadašnjim jezuitima (a oni su je pakosno pripisivali Machiavelliju): “Cilj opravdava sredstvo”.

S time što su isusovci, i u najgorim svojim varijantama, imali cilj “za veću slavu Božju”, ali u skladu s Augustinovim osudama tiranije, dok im je jedno od važnijih sredstava bilo dvojstvo znanosti i nauka, što u krajnjoj crti ne može voditi u definitivno zlo. Castru je cilj bio da bude i ostane na vlasti, i to obožavan. Premali cilj i za deset puta vrednije osobe.

Da, za njegove vlasti djeca na Kubi su se školovala i imala su svoj obrok mlijeka dnevno o kakvome i dan danas mogu samo sanjati mališani iz favela i u najdemokratskijim latinskoameričkim zemljama. Da, Kuba je razvila neposrednu zdravstvenu zaštitu i vrhunsku medicinu daleko više od mnogih bogatijih zemalja (i Castrov oporavak govori o tome, iako su ga novinari na Zapadu nekoliko puta proglasili mrtvim otkako je obolio).

Apartheid je ipak ostao, nepisan ali jači nego u Sjedinjenim Državama, gdje je napokon jedan “obojeni” ušao i u Bijelu kuću, izazivajući udruženu mržnju mnogih – a na Kubi i danas na sjednicama Politbiroa prevladava dojam da se zbivaju u zemlji samih bijelaca, dok utakmice košarkaške reprezentacije pokazuju zemlju samih crnaca. Da, bio je u Politbirou i jedan crnac, dok nije izumro.

Od dolaska Castra na vlast prošlo je 58 godina, izrasle su tri generacije, djeca koja su tada išla u školu danas su djedovi – a rasna segregacija funkcionira, bez propisa, što je još gore: kao nekadašnji korzo u Prištini gdje su Srbi išli jednom stranom, a Albanci drugom.

Prije šest godina je demantirao da je Jeffreyju Goldbergu u intervjuu za The Atlantic, na upit o kubanskome privrednom sustavu i o šansama njegova “izvoza” u druge zemlje, odgovorio: “Kubanski model ne funkcionira ni na Kubi”.

Nakon svega toga tko bi se začudio da je Castro zaista slomio štap nad “socijalističkim” modelom na Kubi, tada, 20 godina otkako su presušile sovjetske pipe i kada ih nisu nadomjestile uglavnom prazne riječi iz onih muslimanskih petrolejskih tiranija koje mrze Washington kao kugu, a jedino više mrze komuniste (afganistanski mudžahidini – svi, ne samo talibani – živ su dokaz tog mehanizma)?

Ako bi zaključio da će to produljiti njegov kult, s onu stranu ipak neminovne smrti, Castro bi lako još jednom okrenuo kabanicu – duboko sam uvjeren.

Eksperiment

Uostalom, prije te – naknadno demantirane – osude “socijalističkoga” privrednog eksperimenta na Kubi, Castro je u nekoliko dana već ispalio poneku senzacionalnu rečenicu kojom se ograđuje barem od nekih elemenata svoje političke prošlosti – a i sadašnjosti.

Castro, na primjer, nije demantirao da je u razgovoru s Goldbergom osudio antisemitizam iranskog predsjednika Ahmedinedžada. To je utoliko važnije što se činilo i najavljivalo da će Kuba imati tijesne odnose s posthomejnijevskim Iranom, koji raspolaže gotovinom od svoje nafte, dakle nečim što Kubi treba hitno i dugo.

Kubanski predsjednik je i sam često osuđivao politiku Države Izrael – ali je Goldbergu naglasio da nitko nije bio progonjen kao Židovi, te da su stradali gore od Muslimana. A što bi netko tko se voli svidjeti rekao nekome tko se zove Goldberg?

Castro nije demantirao ni još jednu iznenađujuću ocjenu izrečenu Goldbergu. Amerikanac ga je pitao je li se Castru nekad “činilo logičnim nagovarati Sovjetski Savez da bombardira Sjedinjene Države Amerike?” Riječ je, naravno, o kubanskoj raketnoj krizi koja nas je držala prikovanima za televizore i radio 1962. Američki špijunski avioni otkrili su da sovjetski brodovi dopremaju na Kubu rakete s atomskim bojnim glavama, koje su mogle izravno gađati Sjedinjene Države. Svijet je bio na rubu nuklearnog rata, Amerikanci su blokirali sovjetske brodove i Kubu, svijet je strepio da će danas-sutra izbiti nuklearni rat i da smo svi zapravo mrtvi u kratkom roku, angažirao se i papa Ivan XXIII.

Castro je zahtijevao od Hruščëva da bombardira Ameriku ako Amerikanci bombardiraju Kubu. Napokon su Kennedy i Hruščëv našli kompromis: Sovjetski Savez je odustao od instaliranja raketa s atomskim bojnim glavama na Kubi, a Sjedinjene Države su povukle svoje znatno ranije instalirane rakete iz Turske, odakle su oni mogli atomskim oružjem gađati Moskvu.

“Pošto sam vidio što sam vidio i doznao ono što sada znam – to nije bilo vrijedno toga” – likvidirao je prije nekoliko godina već umirovljeni Castro taj incident od kojega je svijetu zastao dah.

Mitraljez u Vatikanu

Osvrnemo li se po svijetu, primijetit ćemo da je Fidel Castro bio sve, samo ne neponovljiv.

Nezaboravan – ali na drugi način – ostaje mi još jedan detalj s Castrom, prije negoli ga je bolest natjerala u mirovinu. Prije šesnaest godina, kada je došao u uzvratni posjet sv. Ivanu Pavlu II u Vatikan, Fidel Castro je ponio mitraljez. Ne u ruci, dragom Bogu hvala, nego na plosnatoj platformi blindirana kamioneta koji je limuzinu s tadašnjim kubanskim predsjednikom slijedio kroz Rim, pa u Vatikan kroz Zvonička vrata, gotovo do samog Dvorišta sv. Damasa.

Takav spektakl nikada dotad nije viđen, pa ni za njemačke okupacije Rima. Trebalo je paranojom nadmašiti Hitlera pa potegnuti mitraljez u strahu za život pod zidinama Vatikana. Ako slika govori više nego 1000 riječi, onda taj mitraljez govori više od autorizirane biografije.

Inoslav Bešker (Jutarnji list)