Kliker.info

Godinama turistička sezona nije mogla proći bez paničnih otkrića morskih psina (u pravilu bijelih, sa spielbergovski opakim naopakim cerekom) tik uz obalu i plažu u, nekim slučajem, baš konkurentskoj turističkoj sili – ali sada više nema nikakve obavijesno-marketinške nužde za tim baukom koji kruži Mediteranom, kad je prispio još strašniji: bauk muslimanskog terorista.

Piše : Inoslav Bešker (Jutarnji list)

Ne više u misiji, nego u franšizi. Kako ga prepoznati, kad više nema eksplozivni pojas, nabrekao ispod kišnog ogrtača po zvizdanu, nego se služi mačetom ili kamionom, pištoljem ili bejzbolskom palicom? Možda baš pored vas trusi votku u gay klubu, radi kamuflaže; ili pozira za selfie pored uhatog U, ne nužno u odori poletno crnoj poput “DAIŠ-ova” barjaka spremnoga za obelisk na Trgu Sv. Petra u Vatikanu; možda je to prsata cura s pjegicama na nosu, spremna da sasma iznenada uskoči za volan ekskavatora uvjeravajući vas da je Bog velik i potkrepljujući to drobeći vas gusjenicama. Tja.

Nema nikakve sumnje da su teroristi pobili ove godine oko Mediterana daleko više čeljadi nego što su ih slavne bijele psine izjele od početka tisućljeća i da teror nije nikakva šala niti je prikladan da joj bude predmetom, ali je također činjenica da je samo u prometu u nekoliko evropskih mediteranskih država u kolovozu izginulo više ljudi nego u terorizmu od početka tisućljeća – samo što pomahnitali traktorist ili pijani tatin sin ne izazivaju psihozu poput mitskoga parašehida ili bijele psine, još mitskije.

Teror se bazira na psihozi izazvanoj potencijalnom smrću kao primordijalnim mitom (nescimus diem neque horam), a ne na smrti samoj, koja može biti čak i lirska slika (citat: kada dođe i “ima tvoje oči”; još nisam naletio na stih gdje bi smrt, iz šupljih duplji, ošinula prezrivim pogledom koji retorički pita: “a čime si poboljšao svijet, usrećio bližnjega, u zaludnoj egzistenciji?”), odnosno koja biva viđena kao vrata “kuće Očeve” ili luksuznog Dženeta.

Tu je psihozu ovih dana krasno eksternirao madžarski nadbiskup Márfi,objašnjavajući da imigracija muslimana ima ne samo razloge, nego i svrhu: osvajanje Evrope i njezino podvrgavanje šerijatu, da je moral muslimana sasvim obrnut moralu kršćana, da muslimane valja voljeti jer “volimo i vukove, kao Božja stvorenja, ali ih ne zovemo među ovce, pa ni kad su u ovčjoj koži”.

Vrhunski talijanski novinar Gigi Riva – koji je, kao ratni dopisnik s Marcom Venturom napisao izvrsnu knjigu o postjugoslavenskim ratovima – piše u L'Espressu s nadnevkom sljedećeg četvrtka da smo pitomi islam proćerdali mi Evropljani, ne shvaćajući da ti ratovi nisu bili preostaci prošlosti nego najava sadašnjosti. “Bosna koju su napadale srpske bande očajnički je tražila pomoć od nas jer se osjećala Evropom, Zapadom.

Mi smo joj okrenuli leđa”, piše Riva, citirajući ciničan oproštajWarrena Zimmermanna od Alije Izetbegovića: “Nadam se da ćete opstati”. Pa su uskočili povratnici s afganistanskih bojišnica, ostavši i s domaćima generiravši plavooke džihadiste koje će biti teže razaznati, s novčanom potporom Selafijske Arabije (kako vehabijsku Saudijsku kraljevinu iriverentno demaskira Richard Stallman). A u Italiji zebu jer ih samo 135 kilometara zračne linije razdvaja od prve baze fundamentalista, kod Bihaća.

Jednako smo tako proćerdali Tursku, dok je bila zapadnija od nekih evropskih zemalja, prije kojih je dala pravo glasa ženama i dokinula obavezu hidžaba (razlikujmo obavezu i pravo, naime). Ta je Turska kao zrela kruška pala u pregaču Erdoğana i Gülena, Evropa se odriče njezina uključivanja u Uniju, zasad lateralno, preko Kurza, ali se čini očitim da je on samo prvi javno digao glavu i da je to pretežna orijentacija Unije, a dakako i Britanije, čiju diplomaciju vodi rasturčeniKemal preimenovan u Johnsona.

A one tri milijarde eura obećane Erdoğanu da nas opet ne preplavi izbjeglicama koje slaže kao streljivo u redenike? Veći dio još je na raspolaganju Bruxellesu. Ondje nitko glasno ne spominje mogućnost raskida s Turskom. Dapače, ističe se da je u mjesec dana prije potpisivanja sporazuma s Ankarom iz Turske upalo 1740 imigranata, a u lipnju samo 47 (dokaz da su u Erdoğanovim rukama i svila i škare).

Iz Atene ministar imigracije Giánnis Mouzálas preventivno zapomaže da se obnovljenoj bujici imigranata Grčka ne bi mogla oduprijeti sama (a onda bi neizbježno stigli do Austrije, što objašnjava bečki vapaj Kurza). Pa se u Bruxellesu planira – ispod žita – da se prikupljenim novcem po potrebi obrani kopnena i pomorska granica Grčke. Istodobno se, bez prevelike odlučnosti, čisti i libijski “DAIŠ-ov” mostobran za plasiranje ilegalnih imigranata (ove ih je godine onuda prešlo 93 posto, ravno u Italiju, kojoj EU ne nudi pomoć nego joj USA ištu baze za operacije u Libiji, nov povod za tradicionalne talijanske zebnje).

Uzalud objašnjavati da je i panika od imigranata rezultat više psihoze nego realne ugroze, da bi Evropa mogla podnijeti i daleko više. Oni su puki instrument, ljudska moneta za potkusurivanje u rukama beskrupuloznih manipulatora i jahača strahova, zvali se oni Erdoğan ili Le Pen, al-Baghdadi ili Márfi.