Kliker.info

Da, generale, bio si pobednik još od vremena kada te je majka zaklela da nikoga u crno ne zaviješ! Istorija ti je samo dala priliku da to i potvdiš, dokažeš i uđeš u nju bezgrešan, kao u topli dom svoje majke

Vlado Trifunović rođen je 1938. u selu Rakelići u opštini Prijedor (BiH). Rastao je uz oca rudara i majku koja je rodila desetoro dece. Do kraja života sećao se s ponosom majčinog pogleda, dok je gledala prvu vojnu uniformu koju je kao mladić obukao, govoreći: „Vidim sine da ćeš biti oficir i odlučivati o ljudskim životima. Zaklinjem te da nikada nikoga u crno ne zaviješ!“

Radni vek proveo je u Jugoslovenskoj narodnoj armiji (JNA) gdje je stekao čin generala. Njegovo poslednje radno mesto bilo je pozicija komandanta garnizona JNA u Varaždinu (Hrvatska) 1991.

Dobitnik je Nagrade Duško Kondor za građansku hrabrost za 2014. jer je, „iako svjestan rizika kojima se izlaže, manifestovao građansku hrabrost tako što je:

– Odbio da sa svojim vojnicima učestvuje u ratnim operacijama u Hrvatskoj;

– 22. 9. 1991. predao Hrvatskoj vojsci kasarnu u Varaždinu prethodno naredivši da se oružje u kasarni onesposobi;

– Ucijenjen životima svojih supruge i djece, uspio izvesti na sigurnu teritoriju 220 vojnika i 60 oficira;

– Zbog svog čina u Srbiji, koja je bila u sastavu Savezne republike Jugoslavije, osuđen za izdaju, a u Hrvatskoj za ratni zločin. Za sebe je tim povodom rekao: „Ja sam jedini general koga je Hrvatska osudila za ratni zločin, a Jugoslavija zato što nisam počinio ratni zločin.“;

– Ostao dosledan svom činu i svakodnevno se borio i bori se da sa sebe skine etiketu „izdajnika i zločinca“. O tome kaže: „Moja prva misao bi ponovo bila da spasavam ljude kojima ja komandujem.“

– U Srbiji se uspeo izboriti za pravdu te je Vrhovni sud Srbije 2010. godine ukinuo presudu njemu i grupi njegovih oficira. Bori se da nadležne instance u Hrvatskoj učine isto.;

– Potpuno ispoštovao majčinu naredbu: „Majka me zaklela, kada sam završio vojne škole, da nikoga u crno ne zavijem.““

Stjepan Mesić, bivši predsednik Hrvatske, rekao je uručujući mu Nagradu Duško Kondor za građansku hrabrost pred više od hiljadu mladih ljudi iz BiH, Hrvatske i Srbije i: „Naše su mlade generacije već više od dva desetljeća izložene nemilosrdnom ispiranju mozgova, reviziji povijesti i urušavanju cijeloga sustava vrijednosti u kojemu se formirala generacija njihovih očeva i majki i djedova i baka. Mlade su generacije prepuštene nekontroliranim utjecajima i podvrgnute strogo kontroliranom i ciljanom usmjeravanju u pogrešnom pravcu.

Upravo zato upoznavanje mladih sa samim pojmom građanske hrabrosti iznimno je značajno. I to ne na akademskoj razini, nego na sasvim pragmatičnoj, svakodnevnoj. Građanska hrabrost znači – najkraće rečeno – imati stanovište, imati svoju poziciju, čvrsto stajati na njoj, znati zašto i – braniti je. Građanska hrabrost, naravno, podrazumijeva i to da se u određenim situacijama kaže: ne!

Čovjek kojemu danas imam čast dodijeliti nagradu za ispoljenu građansku hrabrost svojim je djelovanjem pokazao da odgovara svim tim kriterijima, mada ih možda – kada je djelovao na način da je nagradu zaslužio – i nije bio do kraja svjestan. Ali, imao je čvrsto stanovište, znao je što mu je raditi i rekao je: ne!

General Vladimir Trifunović, zapovjednik Varaždinskog korpusa JNA u početku rata u kojemu je nestala nekadašnja zajednička država, dobio je naređenje da poruši grad. Sredstava da to učini, imao je i više nego dovoljno. Ali, još je više imao ljudske savjesti i vojničkog poštenja da odbije izvršenje toga naređenja. Prema pravilima ratovanja onesposobio je, koliko je bilo moguće, oružja što su mu bila na raspolaganju, ušao u pregovore s Kriznim stožerom grada, dogovorio uvjete predaje objekata i oružja i slobodan prolaz za sve vojnike koji su htjeli otići, kao što je i on otišao.

Neću prešutjeti da je u Varaždinu bilo nekoliko ljudskih žrtava, kada je iz kasarne odgovoreno na paljbu iz grada.

No, general Trifunović je poštedio bezbrojne ljudske živote i jedinstvenu ljepotu Varaždina, grada koji je jednom u povijesti bio i glavni grad Hrvatske. I doživio je zlu sudbinu kakva nerijetko prati čvrste ljude, ljude s uvjerenjem. Suđen je u Srbiji kao veleizdajnik, a u Hrvatskoj kao ratni zločinac. Iz zatvora u Srbiji nakon nekog je vremena oslobođen, a revizija procesa u Hrvatskoj tek se priprema.

Godinama živi u sobici od niti deset kvadratnih metara. Vlasti u Srbiji oduzele su mu stan u Beogradu s obrazloženjem da ima stan u Zagrebu. No, taj su mu stan, gotovo je i nepotrebno reći, oduzele hrvatske vlasti. Kako su sve ove godine živjeli, pa kako žive i danas, njegova supruga i kćerka, neću spominjati, jer znam da general to ne bi htio.

Gospodine generale,

od samoga početka znam kakva je bila Vaša uloga u ratu, znam da ste se ponijeli kao profesionalni vojnik i – nadasve – kao čovjek. Znam i kakve su Vam nepravde nanesene i na jednoj, i na drugoj strani. Što god da su govorili, za što god da su Vas optuživali, Vi znate da sami sebi i svojoj savjesti nemate što predbaciti. A i ja to znam i – vjerujte mi – sve je više ljudi koji to znaju.

Predajući Vam nagradu nevladine organizacije Gariwo čestitam Vam na držanju kroz sve protekle godine, a sve mlade koji su danas ovdje pozivam da se ugledaju na Vas, da iz Vašeg primjera nauče kako se ponaša čovjek koji ima svoje uvjerenje, koji zna što je dobro, a što nije i koji je spreman podnijeti posljedice svojega ponašanja, ma kakve one bile – ali, pod uvjetom da je uvjeren u ispravnost svojega djelovanja.

Pokazali ste da ste čovjek i da ste vojnik, onakav kakav vojnik mora biti.

Čestitam još jednom!“

Na dodeli nagrade 6.03.2014. u Sarajevu general Trifunović rekao je između ostalog i: „Pitam se dokle će da traje nepravda nadamnom i nad članovima moje porodice? Kada bih se ponovo rodio i našao u istoj situaciji isto bih postupio!“

General Trifunović je od 1991. do kraja života, dakle, punih dvadeset šest godina, osim perioda koji je proveo  zatvoru u Beogradu i Požarevcu, živeo u sobici od devet kvadratnih metara u samačkom vojnom hotelu Bristol u Beogradu, boreći se da se i u Hrvatskoj ukine presuda kojim je osuđen kao ratni zločinac. Kćerci je pre mnogo godina rekao: „Ne boj se. Živeću sve dok ne skinem ljagu sa svog imena!“ Hrvatsko pravosuđe nije imalo milosti, radeći po diktatu bogova rata i mira u toj zemlji. Odlagalo se ročište godinama, uvek na najmanje šest meseci, a od generala je traženo da dostavi medicinske nalaze da nije u stanju da pristupi raspravi, ne starije od tri meseca. Generalova smrt potvdila je da nije imao više snage za neravnopravnu borbu koju je vodio više od četvrt veka protiv dve države i njihovih represivnih institucija. Ali, svi koji su u tom besramnom progonu najboljeg među nama učestvovali moraju znati da je čestiti general Trifunović ostavio iza sebe tri knjige nepobitnih dokaza da je istina na njegovoj strani. Već i samo naslovi njegovih knjiga to sugeriraju: Moja borba za istinu, Buđenje savesti – u borbi za istinu i pravnu državu i Neću milost.

Kada je trinaestočlana međunarodna Komisija za dodelu Nagrada Duško Kondor za građansku hrabrost donela jednoglasnu odluku da se generalu Vladi Trifunoviću dodeli nagrada za 2014. godinu otputovala sam u Beograd da upoznam generala, saopštim mu vest o nagradi i snimim dokumentarni film o njemu. Bio je visok, uspravan, gord, podignute glave, tih, staložen, jasan, određen, čvrst u stavovima potkrepljenim činjenicama, prodornog pogleda i toplog osmeha…

Zamolila sam ga da posetimo Kalemegdan i da ga snimimo ispred spomenika Pobedniku, jer je ostavljao neodoljiv utisak pobednika i u tim nemogućim okolnostima u kojima je živeo i borio se kao lav.

General je izgubio sina, koji je presvisnuo od tuge i stresa zbog progona sa svih strana u kojem je stradavala cela njegova porodica. Srce mu je prepuklo. Njegova supruga, ćerka i unuci bili su svedoci njegove nadljudske žrtve i borbe, a sada ostaju ponosni što su imali supruga, oca i dedu – antičkog heroja.

Da, generale, bio si pobednik još od vremena kada te je majka zaklela da nikoga u crno ne zaviješ! Istorija ti je samo dala priliku da to i potvdiš, dokažeš i uđeš u nju bezgrešan, kao u topli dom svoje majke.

Verujem da će tvoji postupci, generale, u Varaždinu 1991. ući i u udžbenike vojnih akademija u svetu, baš kao što se tamo nalazi i čuvena Bitka na Neretvi (bitka za ranjenike!), koja se proučava kao najhumanija bitka u istoriji ratovanja. I tebe, generale moraju proučavati kao najhumanijeg generala u istoriji ratovanja, najmanje na Balkanu. Jer, mladi imaju od koga učiti!!!

Kao što je bio dosledan u životu, ostao je to i posle smrti. Na njegov izričiti zahtev biće sahranjen u mestu u kojem se rodio i odrastao, u svojoj Bosni i Hercegovini.

Sahrana je zakazana za subotu, 21.01.2017. u 13 h u selu Rakelići, groblje Tadići, opština Prijedor.

General Vlado Trifunović ostaje u svima nama koji smo imali čast da živimo u njegovo vreme, antički heroj koji nas je naučio da se moralne norme ne menjaju hiljadama godina, kao i da je građanska hrabrost najveća vrlina i najviših vojnih komandanata.

Ne znam posmatra li nas tvoja duša odnekud, ali znam da bi ne samo ulici, trgu, gradu, nego i nekoj dalekoj, ali sjajnoj, jako sjajnoj zvezdi trebalo dati tvoje ime, koje će uvek jednako svetleti!

Svetlana Broz (Tačno)