Kliker.info

Pisac i aktivista Igor Štiks za Oslobođenje govori o svom dramskom teksu “Brašno u venama” koji je premijerno izveden na sceni Sarajevskog ratnog teatra, suočavanju sa bumerangom istorije, generacijskim sukobima, književnoj ljevici, te zašto su istinska demokratija i socijalna jednakost jedini preduslovi istinske slobode.

• Brašno u venama je Vaš prvi dramski tekst, njegova radnja se na jedan način tiče svojevrsnog generacijskog jaza između roditelja i djece ovdašnjih emigrana u svijetu. Šta je ono što stvara sukob i nerazumijevanje, tačnije šta je ono što mlađe generacije ne mogu razumijeti u istorijskom tovaru koji su njihovi roditelji donijeli sa sobom?
– Priča počinje s Prvim svjetskim ratom i nestankom jednog svijeta koji će odvojiti pradjeda od djeda. Djeda i njegova sjećanja će progutati Drugi svjetski rat. Otac će rasti i graditi novi, socijalistički svijet koji će njegovi sinovi početi ismijavati negdje 1980ih uzimajući ono što je izboreno za dato i ni ne sluteći da će ih uništiti ili raspršiti po svijetu rat koji se spremao. Sada ti isti, rasrpšeni po svijetu, imaju djecu, praunuke onog djeda što je kao austro-ugarski vojnik 1914. krenuo na ruski front, unuke čovjeka koji je gradio socijalizam, i njima pokušavaju prenijeti sjećanja na taj još jedan ”jučerašnji” svijet a sve što mogu je sjetiti se nekoliko simboličnih događaja (na primjer, Olimpijade) koji ne mogu prikriti brutalnost s kojom je taj svijet nestao i traume koje je ostavio iza sebe, a čije su nove žrtve ta djeca. I ona nas danas pitaju: tko ste vi?

• U kojoj mjeri je ono što označavate, povodom ove Vaše drame, kao “mitologiju jednog prošlog svijeta” teret koji je vještački nametnut mlađim generacija? Stiče se dojam da zapravo život danas nije život kod generacije ljudi koji su svoju mladost proživjeli u Jugoslaviji, te sa druge strane postoji taj pritajeni, rekao bih utopijski, psihološki pritisak na nas koji nismo živjeli Jugoslaviju kako je ona neki nedosanjani san. Kako u takvim okolnostima zaista odživjeti život bez te iluzije?

– Naravno da ja ne mislim da je moguće riješiti se prošlosti i novoj generaciji omogućiti novi, nevini početak, kao što ne mislim da je moguće prenijeti im samo ono što vidimo kao dobro u toj prošlosti. U isto vrijeme, ta ”bolja” prošlost često pruža jedini mogući narativ koji daje neki smisao životu iako nužno završava u melankoliji. Mi se identificiramo spram onog što je nekada bilo i držimo se toga skoro aristokratski pred izvitoperenom stvarnošću. Gledamo u tu prošlost bez snage da se obračunamo s ovom sadašnjošću kao da se bojimo da bi nas sam pokušaj da je promijenimo—i time otvorimo mogućnost za neku drugačiju budućost— nepovratno uprljao, uvukao u blato i obezvrijedio. Sličan stav je prisutan i u generacijama koje nemaju direktni doticaj s tom ”boljom” prošlošću jer njezin narativ opet objašnjava svijet i onima koji to ”sanjanje” nisu živjeli ali su dijelili brutalno buđenje. Prenošenjem traume, prenose im melankoliju. Frojdovski rečeno, nužno je prijeći iz melankolije u žalovanje. Odžalovati taj svijet i okrenuti se onome sada i ovdje. Dati priliku indignaciji, ogorčenosti i bijesu spram stvarnosti kako bi se otvorio prostor za budućnost u kojoj bi čovjek želio živjeti i u kojoj bi želio da mu rastu djeca.
• Postoji li u konačnici odgovor na pitanje, koje David postavlja svojim roditeljima “Tko ste vi?”

– Kada ih pita to pitanje, on ih pita da se ”identificiraju” kao ljudi od kojih, samom činjenicom svog rođenja, ne može pobjeći, ali može odlučiti, kao svi mi, što će s onim što su mu, svjesno i nesvjesno, prenijeli i nametnuli, od jezika, geografije, povijesti uz koju se vežu do svih tih priča s kojima roditelji svojoj djeci pokušavaju predstaviti vlastiti identitet ili, kako se to kaže, ”vlastito ja”. I jako se ljute kad ih pitate tko su i obično ne znaju dati jasan odgovor. A potraga za tim odgovorom, otvaranje tog pitanje je ključno kao mogućnost razvoja naših ljudskih, intelektualnih i emotivnih potencijala. Ako netko svojoj djeci na to pitanje odgovori kolektivnim svrstavanjem, etnonacionalnim ili religijskim, ako netko dakle shvati to pitanje kao pitanje popisa – onda je šansa izgubljena, mogućnosti se zatvaraju, budućnost postaje—kao u svakoj konzervativnoj viziji—samo cikličko ponavljanje već kodificiranog, institucionaliziranog i ritualiziranog, ukratko reprodukcija osakaćenog života.

• Govoreći o tekstu Brašno u venama kazali ste da se moramo naučiti uhvatiti bumerang istorije. Imate li neku viziju kako se zakrvljeni narodi ovih prostora mogu suočiti sa svojom istorijom, kako se ona ne bi neprestano ciklično ponavljala sve brutalnija?

– Prvi bi korak bio da pripadnici tih naroda shvate da narodi nikada nisu bili u ratu jednu s drugima, već da su ih oni koji su se na razne načine nametnuli kao vođe odveli u klaonicu i tamo im nametnuli različite uloge. Ta poruka je bila jasna u antifašističkoj borbi i nju je pratio aktivan, zajednički otpor s idejom stvaranja boljeg svijeta za sve. Nešto od tog znanja nam je nužno da bi se bez posljedica uhvatio taj ”bumerang” istorije koji se stalno vraća. Uhvatiti ga ne znači odbaciti tu istoriju ili je zaboraviti (to je nemoguće) već, da nastavim ovu jednostavnu metaforu, pokušati njome ovladati da nas taj bumeran ne bi iznova povrijedio. Bumerang je i oružje i oruđe, a istorija koju nosi je dovoljno bogata da je sve samo pitanje njezine upotrebe.

• Poznati ste kao pisac koji je veoma aktivistički angažovan, kako “pomirujete” u sebi pisca i ljevičara? Ne mislim naravno da je to nešto nesvakidašnje, ali imajući na umu svu deklarativnost ljevice u ovdašnjoj književnosti važno mi je da u tom kontekstu osvijetlimo poziciju pisca koji aktivno sudjeluje u političkim procesima na ljevici. Koliko je uopšte, po Vašim uvidima, živa “književna ljevica” na postjugoslovenskim prostorima?

– Kada govorimo o književnoj ljevici—a ja bih volio da je imamo kao u Krležina vremena—tada prije svega govorimo o tome na koji način književnici koriste svoj socijalni kapital (koji im daje uloga pisca u društvu) da iznose kritiku postojećeg stanja i, ako su na ljevici, zahtjevaju promjene u cilju društvene i ekonomske emancipacije. Biti na ljevici danas prije svega znači uhvatiti se ukoštac s kapitalizmom, nejednakošću, socijalnim i drugim nepravdama, boriti se protiv fašizma, nacionalizma i šovinizma, i istodobno tražiti što veću demokratizaciju društva i stvaranje uvjeta za materijalnu jednakost svih a ne samo nekih. Ako pogledate postjugoslavensku književnu scenu, većina pisaca (osim onih jasno na nacionalističkoj desnici) oscilira između liberalizma i lijevih sentimenata, ali rijetko nalazimo kritiku kapitalizma kao društveno-ekonomskog sistema. Dobar dio pisaca se identificira s nasljeđem antifašizma i s anti-nacionalizmom, a mnogi, pogotovo starije generacije, čini se da opraštaju kapitalizmu njegove grijehe—smatraju da je sve stvar pravne regulative i liberalnih procedura—jer socijalizam vezuju isključivo uz režime državnog socijalizma. Mi, nešto mlađe generacije, nemamo taj problem, živimo ovdje i danas i nitko nas ne može uvjeriti da živimo u istinskoj demokraciji niti da je podivljalo tržište, društva bogatih manjina i siromaštvo ogromne većine jedini mogući svijet. Kao što sam rekao, potreban je kritički pogled na lijeve borbe i eksperimente u 20. stoljeću, s njihovim velikim ostvarenjima u društvenoj transformaciji ali i ljudskim žrtvama, ali prije svega u funkciji kritičkog obračuna sa stvarnošću s idejom da alternative doista postoje i da ćemo za njih morati naći originalne formule u 21. stoljeću.

• Kako gledate na aktuelene procese u Evropi; Siriza je osvojila vlast u Grčkoj, na drugoj strani jača i radikalna desnica. Ima li ljevica snagu da se suprotstavi sve većem pritisku?

– Siriza je najavila promjenu paradigme u Evropi gdje već godinama vlada post-demokracija tj. sistem u kojem oligarhijske elite funkcioniraju kao frakcije jedne te iste partije, naime partije Kapitala. Koja je razlika uistinu izmedju stranaka lijevog i desnog centra? Nikakva. Koliko možete promijeniti stvari na izborima? Vrlo malo. Koliko su građani i društveni pokreti bitni pri donošenju odluka? Skoro nimalo. Siriza je prenijela borbe s ulice u institucije bivajući ne klasična partija—partije lenjinskog tipa nam sasvim siguno više ne trebaju—već koalicija društvenih pokreta, aktera civilnog društva, manjih stranaka i slobodnih intelektualaca. Jasno vam je da pritisak koji spominjete dolazi od ugroženih evropskih elita koje ne žele dozvoliti ovu iznimku.

Otud sadističko mučenje Grčke, prljave igre Evropske centralne banke, petljanje velikih država u same političke procese u toj zemlji i potpuno ignoriranje činjenice da je Siriza izabrana s jakim demokratskim mandatom. Danas su najveća prijetnja za EU i za Evropu generalno njezine elite koje su u sve većem raskoraku s vlastitim građanima. Ušli smo u novu, opasnu fazu. Vi dobro znate da su krajnja desnica i fašisti uvijek bili karta na koju je kapitalizam spreman zaigrati kako bi se održao i odbranio od emancipatorskih projekata. Snaga koju će ljevica trebati da bi spriječila humanitarnu katastrofu koju izaziva ovaj sistem, uz posvemašnje sukobe i nove ratove moći će naći samo uz široku mobilizaciju kao i duboku demokratizaciju društva. Ali, to još uvijek znači defanzivu kako bismo uopće jednog dana došli u poziciju da realiziramo vrijednosti ljevice: istinsku demokraciju i socijalnu jednakost. Samo su oni preduvjeti istinske slobode.

Đorđe Krajišnik (Oslobođenje)