Haris Hrle: Opredjeljivanje kao politička sudbina
Historija političkog opredjeljivanja arhetipsko je bošnjačko, bosansko pitanje. Arhetipskim u ovom slučaju smatramo onaj Jungovu hipotetički konstrukt koji označava sveopći, naslijeđeni okvir cjelokupnog iskustva, koje treba da olakša snalaženje u životno važnim, kriznim situacijama.
Ali, kako je to praktično izgledalo – ako je u historiji išta praktično – u posljednjih približno dvjesto godina?
Istok ili Zapad
Gušenjem bune Husein-kapetan preko Save prelazi na teritoriju Austrugarske, nakon čega su ga “ubijedili” da krene za Beograd, gdje je od tamošnjih muslimana dočekan s visokim počastima te je nakon toga ispraćen prema istanbulskom izgnanstvu. Prozapadno borbeno opredjeljivanje je propalo. Ostalo se još par decenija u “istočnim vezama”.
Dolaskom Austrougarske u Bosnu pedesetak godina kasnije, te okupacionog mandata Berlinskog kongresa 1878. godine ponovo je došlo do historijskog pritiska obaveznog opredjeljivanja: Zapad ili Istok, Beč ili Istanbul, Dunav ili Bosfor.
Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije dešava se podla, licemjerna, pažljivo smišljenja podjela Bosne: banovine – teška situacija, Bošnjaci su se našli u nemogućim državotvornim okolnostima. Preko Spahe preostaje tanka mogućnost traženja od Beograda boljih uslova za preživljavanje. Ipak, mnogi su se voljom i nevoljom opredijelili – iselili su u Tursku. Od ove vremenske historijske tačke, iseljavanje će ići u pravcu Zapada.
Za vrijeme nesvrstane SFR Jugoslavije stvari su se promijenile. Vanjska i unutrašanja politika bile su mjesto ravnopravnog učešća funkcionera iz BiH naročito nakon Ustava 1974., udarna krila vanjske politike prema Nesvrstanim, Bliskom istoku, Magrebu i Indokini vodi Tito uz uključivanje i direktno političko djelovanje elitnih kadrova iz Bosne i Hercegovine. To se pak mnogima nije svidjelo, ni na Istoku ni na Zapadu.
Referendum o nezavisnosti 1992. donio je jasnu i čvrstu odluku: Zapad – da! Aklamativna podrška postignuta je jasno definiranom kolektivnom političkom sviješću o stvarnom putu i budućem pripadanju.
Pred paradoksom
Vratimo se u današnjost. Opet se traži vrlo složeno opredjeljivanje u vrlo zamršenim okolnostima koje zadiru u principe i suštinu države, naroda, demokratije.
Pitanje odnosa prema Christianu Schmidtu je pitanje da li Zapad ili Istok. Ali, pitanje je složenije jer ulazi u zonu političkog i logičkog paradoksa. Schmidt insistira na etničkom da bi zaštitio savezništvo stvoreno Washingtonskim sporazumom. Da li ima podršku Washington? Da. Nametnuta je dijabolična dilema – ako hoćete na Zapad, EU i NATO, morate pristati na etničko. Ako ste za građansku državu, u skladu sa svim ključnim građanskim demokratskim presudama, opredjeljujete se za Istok.
Većina bošnjačkih građana želi EU i građansku državu. Schmidt i OHR misle da to u ovo vrijeme nije moguće. Da li Schmidt takvim nastupom sprečava razvoj građanske države jer bi to moglo gurnuti zemlju prema Istoku?
Da li bi Istok podržao građansku državu samo da se Bošnjaci opredijele za Istok?
Unutar probosanskog stranačkog spektra jasno se ocrtavaju političke partije koje su za građansku državu, ali se jasno ocrtavaju političke partije koje su za EU i NATO.
Da, to su iste partije, ali opredjeljivanje za prvu opciju vodi prema Istoku, a te partije stvarno žele u EU i NATO.
Postavljena zamka
Opet opredjeljivanje, Zapad ili Istok. Zamka je postavljena tokom intenzivnog lobiranja koje je dovelo do formule: etniciteti u BiH i FBiH ostaju da dominiraju, to je u skladu s Washingtonskim sporazumom te svim prednostima koje takvo savezništvo donosi za državu – i u ratu i u miru.
Naši najbolji prijatelji na Zapadu su tajno i uspješno ubijeđeni da je građanska država “čupanje” BiH prema Istoku, iako najdosljedniji zagovornici građanske države isključivo žele na Zapad (sic!).
I naši evropski prijatelji su ubjeđivani da građanska država vodi k nestanku “najzapadnijeg narodnosnog elementa u BiH – Hrvata” te u okviru ovog scenarija Bosna postaje bošnjačko-srpsko pitanje ili na višem, globalno opasnijem nivou – “islamsko-pravoslavna stvar”. Takav ishod pali sva crvena svjetla i brodske sirene kod naših najboljih i naših evropskih prijatelja.
Birokratskom zapadnom svijetu je ponuđena obrnuto nijansirana slika, a kao dokaz ponuđen im je negativ razvijenog filma gdje stvari jesu obrnute – nijanse tamnine su zapravo svijetle, vidno prohodna polja su tamna, mračna…
Politička i diplomatska borba se nastavlja, država nastavlja svoj hod kroz historiju. Da li je moguće dobiti građansku državu i članstvo u EU – pitanje je sad?
Schmidt zna šta radi, na potezu smo mi. Ako dobijemo NATO, problem je gotovo riješen.
(Autor je karijerni bosanskohercegovački diplomata, aktuelni ambasador Bosne i Hercegovine u Indiji.)
Komentari