Kliker.info

Piše: Hamza Bakšić (Oslobođenje)

Ukupan učinak međunarodne zajednice od završetka rata naovamo, po ocjeni većine žitelja Bosne i Hercegovine, nedovoljan je, sve što nije učinjeno, svrstava se pod zajednički imenitelj Dejtonskog sporazuma. Lokalna, autohtona politička historija se zaboravlja, a njeni akteri generalno amnestiraju. Već na prvim višestranačkim izborima pobijedila je praksa da se dijeli teritorij, a ne vlast. Tamo gdje je neka od nacionalnih stranaka dobila većinu, mještani druge nacionalnosti postali su građani drugog reda. Vlada BiH je formirana u posljednji čas, dan uoči isteka roka za raspisivanje novih izbora, koje nacionalne stranke ne bi dobile i na kojima bi one, a ne narod, platile cijenu. Od dvadesetak ministara u vladi, samo jedan nije imao privatno preduzeće iz svog resora. Ako je međunarodna zajednica ikad načinila grešku, učinila je to kad se u vrijeme “posmatrača u bijelom” okrenula strankama, a ne životu. Idući od jedne do druge, dobivali su predstavu koja je bila netačna. Ona je bila netačna i stoga što većina onih koji su glasali za nacionalne stranke nisu glasali za rat. Naprotiv, obećanja novih vlastodržaca uoči izbora bila su drukčija. Med, mlijeko i zlatne kašike. Dovoljno je izvući iz sjećanja posljednje dane mira u Sarajevu i podršku koju su ovdašnji demonstranti dobivali iz cijele zemlje. Međutim, bilo je kasno. Sijali smo vjetar, žanjemo buru. I tako, do Dejtona i dramatičnih posljednjih sati. Poratna historija Bosne i Hercegovine dala bi se opisati ukratko ovako: međunarodna zajednica vukla je poteze prema miru, ovdašnje tri nacionalne grupacije opstruirale su sve što nije bio njihov neposredan interes ili, klasičnim jezikom, ratni cilj. Primjena Dejtona je postala nastavak rata drugim sredstvima. Ilustracija koja se zaboravlja – u Dejtonu je zaključeno, i u Sporazum upisano, da će se osnovati javne korporacije na nivou države i transportna korporacija, čak je određen rok od trideset dana u kojem će se “strane” dogovoriti o iznosu novca koji će uložiti u to. Energija, pošta itd. Ne samo da od dogovora nema ništa, već se ni ideja ne spominje jer su korporacije na nivou entiteta postale koka koja nosi zlatna jaja.Ostala je podjela teritorija umjesto podjele vlasti. Primjer su ostaci takozvane Hercegbosne, pa opštine u kojima zastava države Bosne i Hercegovine jedva da dođe na red kad se kite javne ustanove. Neće biti da je i tu kriv Dejton, a neće biti ni da je prešutno priznavanje Hercegbosne inaugurirao Ričard Holbruk. Granice Hercegbosne ustanovljene su prostorom koji je zauzele jedninice HVO i HV u završnim operacijama, kada su saveznici presijecali pravce jedan drugom. Tako jajačka šumarija spada pod mostarsku kapu. Drugi primjer je hronični manjak Srba u kantonalnim skupštinama. Ko je što klapio, klapio.U spisku ljudskih prava, koji je dio sporazuma, prvo mjesto drži pravo na život. Tu je sporazum učinkovit i tu je doprinos međunarodne zajednice nemjerljiv. Ostala prava zaštićena su posebnim institucijama i praksa pokazuje do domaći činioci i ne zapiru previše da bi ih ostvarili, a ovim institucijama dali odgovarajuće mjesto. Stupanj ostvarivanja ljudskih prava po pravilu je veći tamo gdje je nadzor međunarodne zajednice moguć. Izuzetak je, naravno, Mostar, kao i u svemu. Stranci, do danas, nisu našli pun odgovor, iako su zastupnici OHR bili izloženi i fizičkim napadima, a neki su uzimani i za taoce, što je OHR krio i od domaće i od svjetske javnosti, pošto bi morao preduzeti mjere na koje nije bio spreman. U velikom broju zahtjeva za umanjenje uloge međunarodnog faktora nije teško naći gorčinu zbog personalnog “ograničenog suvereniteta” kojem su podvrgnuti građani Bosne i Hercegovine. Istovremeno, pod istom isprikom kriju se i zahtjevi lokalnih političkih elita i njihova želja da provode kabadahiluk bez granica. Tome treba dodati i razrokost međunarodne zajednice u viđenju nekih krupnih dilema, da slika bude kompletna. Dosta toga će biti jasno kad na red dođe izjašnjavanje o ustavnim amandmanima – ustavne promjene su put ka nekoj Bosni i Hercegovini koja bi odlučivala sama o sebi i koja bi krenula iz ovog sadašnjeg nigdje i ništa, na što je Dejton spao nakon deset godina.