Kliker.info

Goran Bregović (64) mnogo je radio 2014. godine. Svirao je i, kako kaže, nijedan dan nije ušao u studio. Sa svojim „Orkestrom za svadbe i sahrane“, s kojim odavno uživa svjetsku slavu, po svim meridijanima promovirao je CD “Champagne For Gypsies “.

A u 2014. “Bijelo dugme”, najveća grupa na ovim prostorima svih vremena, slavilo je 40. rođendan. Tako je Brega sa svojim orkestrom te Alenom Islamovićem krenuo i na slavljeničku turneju “Ko ne poludi, nije normalan”.

-Samo sam bio na putu. I u januaru bih sjeo da radim novu ploču. Ako bude snijega na Jahorini, onda bih cijeli januar ostao da radim – rekao je Bregović na početku ekskluzivnog intervjua za “Dnevni avaz”, u kojem je najveća muzička legenda na ovim prostorima otvoreno govorila o “Dugmetu”, karijeri, privatnom životu…

Uživate u rođendanskim koncertima “Bijelog dugmeta”?

– Sad mi je žao da smo se nekako kasno sjetili. Nisam uspio u 2014. da odsviram više koncerata s programom “Bijelog dugmeta”, ali ćemo u 2015. svirati više. Vjerovatno i u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu… Meni se sad to sviđa. To me osvježi. Nekako mi je veselo. Dođu lijepe žene, dotjerane, fino mi je to gledati s bine.

U ranijim intervjuima koje sam radila s Vama imala sam dojam da pravite distancu u odnosu na “Bijelo dugme”.

– Uvijek sam mislio da se tu više nema šta tražiti. “Bijelo dugme” je uradilo sve što je moglo. Ali, sada prvi put sviram našima nakon toliko godina. Nisam našima svirao od 1989., od kada je “Bijelo dugme” prestalo svirati. Sa „Orkestrom…“ sam svirao po cijelom svijetu, ali po mjestima gdje naši ne idu. Naši neće da idu u “Carnegie Hall”, oni imaju svoja mjesta. I drugačije je kad ispred sebe imam publiku koja zna pjesme, koja pjeva sa mnom, razumije moje tekstove. I ta muzika koja im mnogo znači, koja je malo više od same muzike i meni i njima. Svima su nam se životi dijelili na prije i poslije rata.

Bilo je i onih koji su bili skeptični, pitali su se kako će pjesme “Bijelog dugmeta” zvučati s trubačima. Ali, nakon nekoliko koncerata, oduševljenje je nepodijeljeno.

– “Bijelo dugme” se uvijek mijenjalo. To je hod u raznim pravcima, nikad nije šlajdralo u mjestu. U međuvremenu se sve promijenilo. Promijenila se država, promijenili smo se mi. Sad zamislite da je “Bijelo dugme” ostalo isto. Tako da krećem od toga da je ostalo da radi, možda bi upravo bilo ovakvo kakvo je. S posljednjim pjevačem. “Bijelo dugme”, kada je prestalo raditi, nije se ni u kakvoj svađi rastalo, nego je rat bio u zraku. Meni ovo sad prirodno zvuči. Kao kad pogledaš kako sam se oblačio nekad i sad, tako da sam muziku obukao u odjeću koja mi se čini prirodnija za danas.

Šta se dešava s Fondacijom “Gorica – Goran Bregović”?

– Ima stvari koje ti uspiju i koje ti ne uspiju. Bojim se da to, jednostavno, nije uspjelo. I žao mi je zbog toga, jer su svi s ogromnim žarom htjeli da pomognu. Na kraju se prijavilo pet ili šest Roma, koji zapravo nisu bili za Fondaciju, nego za socijalnu pomoć. Odjednom se nađem s tom cijelom mašinerijom, a fali glavna stvar. Objektivno, naši Romi i nisu se bavili muzikom. U Srbiji su se Romi bavili muzikom. Naši Romi su se bavili metalom, oni su tradicionalno popravljali kišobrane… Bojim se da će Fondacija biti jedna od stvari koja mi nije uspjela.

Spomenuli ste da Vam je iznimno drago što je serija “Lud, zbunjen, normalan” najgledaniji TV program u Srbiji.

– To je pomalo znak da je rat gotov. Ali, gotov na nekom višem nivou, nego što ga politika započinje i završava. Kad počnemo da se smijemo istim stvarima, to je bolji znak da je rat gotov nego kada političari potpišu mir. Meni je to divan znak da se na teritoriji bivše Jugoslavije prepoznaje sarajevski humor. Lijepi znak da se razumijemo na tom višem nivou, koji je humor. Humor je uvijek viši nivo nego razgovor.

Pretpostavljam da Vam je pomalo drago i iz lokal-patriotskih razloga. 

– Sarajevo je u kulturi stare Jugoslavije sudjelovalo nesrazmjerno svojoj veličini. Iz tako malog grada nastale su tako značajne stvari u jugoslovenskoj kulturi.

Emir Kusturica i Vi ćete u februaru u Rusiji nastupiti na istom koncertu. Bit će to prvi susret vas dvojice nakon puno vremena.

– Sretneš vjenčanog kuma nakon 15 godina… Pretpostavljam da je svakom neobično kad ima sukob s kumom, ali ja moj ne razumijem. Povremeno u novinama izađe nešto i vidim da neki problem ima, a ja ne znam ni zbog čega, niti ga razumijem. Niti mislim da ću to, kad se sretnemo, postaviti kao problem. Mislim da mi imamo u kulturi da samo preskočimo ono što je neprijatno. Moguće da će se i to desiti. Ko zna. Jer, mi smo bliski, 15 godina nije Bog zna šta, ne moramo se provjeravati stalno jesmo li bliski ili nismo. Očekujem nestrpljivo da se to desi, ne znam da li i on. Ali, meni je drago da se to desi.

Zanimljiva je Vaša teza o duhovnosti koja uspijeva uglavnom u autentičnom podneblju u kojem je stasao umjetnik.

– Ne znam da li je to univerzalno ili ne. Ali, ja teško radim bilo gdje izvan ovoga. Ja sam lokalni kompozitor. Pokušavao sam raditi vani, ali mi nikada nije polazilo za rukom. Više i ne pokušavam, sada radim samo ovdje. Svaki umjetnik nosi trag odakle je došao. I najnevještiji forenzičar može ustanoviti odakle je neki muzičar. Umjetnost nije nešto što se skrpi za pet minuta. To su infekcije s dugim inkubacijama u nekoliko generacija.

Imate li neki poseban ponoćni ritual za dobar start u Novu godinu?

– Svi treba da prespavamo u crvenim gaćama. To, navodno, donosi sreću.

Onda je provjereno, jer Vi ste uspješni.

– I prije nego što sam počeo spavati u crvenim gaćama bio sam uspješan, a sad nekako mi je manje riskantno.

Jeste li Vi sve ostvarili što se karijere tiče? 

– Davno. U smislu uspjeha nemam želja, ali bih volio da budem zdrav još neko vrijeme, da ostavim iza sebe još malo muzike, da mi se djeca ne stide. Ali, uspjeh ne. Za nekog iz ovako male muzičke kulture, iz kakve ja dolazim, ovoliko uspjeha… Zbilja bi bilo arogantno tražiti još nešto. Ovo je već čudo nad čudima što se desilo.

Nedavno ste u Francuskoj odlikovani Ordenom viteza umjetnosti. Ovdje to i nije baš odjeknulo.

– Ovdje i nisu naviknuti da umjetnici dobivaju ordenje.

To su priznanja velikih država i ozbiljnih kultura.

– Kada sam pao s višnje, nisam dobio telegram od našeg ministra za kulturu, nego, naravno, od ministra za kulturu Francuske. Ali, to je meni logično.

Šta gledate kada se odmarate u svoja četiri zida?

– Sad sam upao u “Game of Thrones”. Volim tako te budalaštine.

Neko je morao donositi odluke 

U biografijama o “Bijelom dugmetu” često ste prikazivani kao diktator u odnosu na druge članove benda.

– Neko je morao donositi odluke, a to sam, ipak, bio ja. Možemo vjerovati u demokratiju, ali ima ih koji ne misle da je demokratija baš najbolji način.

I privatno ste, rekla bih, sretan čovjek. U braku sa Dženanom ste više od 20 godina, imate tri kćerke. 

– Nisu svi brakovi na isti kalup, niti se ljudi vole na isti način. Ja sam otac na službenom putu. Majke vaspitavaju djecu, a tate služe da popuštaju djeci tamo gdje majke neće. Pretpostavljam da je to svugdje tako. I moj tata je bio takav.

 Larisa Sarajlić-Ramović (Dnevni avaz)