Kliker.info

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Otkako je Milorad Dodik postao apsolutni vladar Republike Srpske, gotovo sav politički saobraćaj u Bosni i Hercegovini preusmjeren je na uskotračnu prugu Sarajevo-Banja Luka. Svakodnevna vožnja tom prugom čitaocima je već postala dosadna. To je bilo dovoljno da se zadržim na naslovu “Miroslave, poveži nas sa Dubrovnikom“, objavljenom u srijedu u “Oslobođenju“ nakon posjete visokog predstavnika  Trebinju. Osim toga, taj me naslov asocirao na magični jug, kamo ljeti vode svi putevi, a odnosio se na apel kojim je načelnik trebinjske Opštine Dobroslav Ćuk ispratio svog važnog gosta.Dobre namjere su dobre namjere, i s te strane Ćuku se ne može ništa prigovoriti. Međutim, slovački diplomata bi sigurno više volio da je, umjesto nostalgične jadikovke, zatekao sređenu avliju, očišćenu od primitivizma, šovinističke mržnje i provokacija. Da je, dakle, od glavnog trebinjskog imama Huseina Hodžića čuo da ono malo Bošnjaka koji su se vratili u svoj grad živi u toj avliji u punoj slobodi i sa svim ljudskim pravima. Nažalost, ef. Hodžić mogao mu je saopštiti samo loše vijesti. Iste večeri, nekoliko sati nakon Lajčakovog odlaska, grupa mladića srpske nacionalnosti kamenovala je kuću povratnika Memsudina Veljunčića.  Ali, vratimo se Ćukovom apelu. Udaljeno svega 25 kilometara od mediteranske turističke ikone, Trebinje je prije rata bilo predgrađe Dubrovnika. Valjda je, pored ostalog, i zato odisalo nekom pitomošću. Dubrovačke su plaže bile pune Trebinjaca, a iz Dubrovnika su tokom cijele turističke sezone svakodnevno prema Trebinju odlazili autobusi puni turista. Stranci nisu dolazili da slušaju umotvorine i poeziju kamiondžije i guslara Božidara Vučurevića, budućeg gradonačelnika, već da vide Begovu kuću, u čijoj su kaldrmisanoj avliji uživali u orijentalnim jelima i hercegovačkim vinima, Arslanagića most i staru čaršiju sa džamijama. Padala je lijepa para! Na obje strane.Šta je dalje bilo, poznato je. Rulja kretena regrutovanih u Nikšiću, Bileći i Trebinju krenula je u opsadu Dubrovnika i pljačku ravnih i bogatih Konavala, a sve pjevajući: “Sa vrh Srđa vila kliče, đe si srpski Dubrovniče…” Na pitanje zašto se bombarduje grad s kojim se Trebinje bratimilo, guslar Božidar je dao čuveni odgovor: Kad ga zauzmemo, mi Srbi i Crnogorci izgradićemo još ljepši i stariji Dubrovnik! Istovremeno, četnici pale Begovu kuću i staru trebinjsku džamiju, a trebinjske Bošnjake, njih više od tri hiljade, istjeruju iz grada i pokazuju im pravac kojim će zauvijek otići. Rat je davno završen, ali Dubrovnik ne oprašta lako patnju koju su mu nanijeli ničim izazvani susjedi. Tek nakon punih osam godina mira uspostavljena je redovna autobuska linija između dva grada, pa i to pod velikim pritiskom međunarodnih posrednika. Zaleđena je i inicijativa sadašnje vlasti u Trebinju da se odnosi između dva grada normalizuju. Zvanični Dubrovnik, jako uporište HDZ, još nije spreman na to. Bilo kako bilo, trebinjska nostalgija za nekadašnjim vezama s Dubrovnikom s druge strane granice ne pije vode. Daleko od toga da ta zadrtost zaslužuje aplauze, ali šta se može, takvo je stanje duha u gradu sv. Vlaha.I kao što se u Trebinju udomaćilo četništvo, ni nad Dubrovnikom ne lebde anđeli koji mašu krilima pomirenja. I u njemu ima više nego dovoljno šovinističkih kretena. Najgrlatiji među njima je don Miljenko Babaić, župnik u Župi Dubrovačkoj. A i on je, koliko znam, odnekud iz Bosne. Ljuti protivnik normalizacije odnosa sa Trebinjcima, Babaić je svojevremeno predvodio nekoliko stotina svojih ideoloških istomišljenika, hodočasteći na Ivanicu sa zahtjevom dubrovačkim vlastima da se na tom graničnom prelazu podigne mali Berlinski zid. S vučurevićima i babaićima protekli rat će još dugo opterećivati odnose između ova dva, danas samo geografski bliska grada. Na veselija vremena moraće se pričekati.