Kliker.info

Bakir Izetbegović je ovih dana u velikom i ozbiljnom poslu – o istom trošku organizuje političku sahranu svog višegodišnjeg favorita Elmedina Konakovića i priređuje svadbu u čast novog političkog braka Željka Komšića.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Performans je smišljen još u maju ove godine, a realizacija je najavljena “crnog petka”, kako je Izetbegović nazvao dan koji je kalendarski padao 13. decembra, aludirajući na kraj vladavine građanske “šestorke” u Kantonu Sarajevo. Nakon što je Komšić potpisao pristupnicu za Izetbegovićev tim, preuzimanje vlasti u najvažnijem kantonu u zemlji postalo je stvar dizanja ruku.

Za najveću bošnjačku stranku to je mjesecima bio cilj preči od svakog drugog. Sada se ponovo dočepala krupnog plijena, ali bez preletača Željka Komšića, do juče njenog najradikalnijeg ideološkog protivnika, to joj ne bi uspjelo. Ipak, stvarni profiter u ovoj razmjeni političkih karata je Fahrudin Radončić, koji upravo zahvaljujući Komšiću po drugi put na velika vrata ulazi u sami vrh vlasti, sjedajući u prestižnu fotelju državnog ministra sigurnosti.

Rušenje kantonalne Vlade “zavjerenici” su javnosti protumačili kao zahtjev “nezadovoljnih građana”, što ne odgovara istini. Ono što je istina i što je bilo presudno za ishod ove priče jeste da je SDA od početka bila neskriveno frustrirana gubitkom Sarajevskog kantona i da je činila sve da ga vrati u svoj posjed. Urušeni SDP reagovao je stidljivo, po mjeri svoje trenutne reputacije i moći.  

Politička trgovina

Međutim, kantonalna Vlada nije pala samo kao žrtva političke trgovine nego je i sama išla u susret takvoj sudbini. Nije bila dovoljno uvjerljiva i energična kad je trebalo da stane iza svojih poteza i djelovala je nekako nesigurno, nervozna što joj SDA stalno puše za vratom. I komunikacija sa medijima bila je daleko ispod stvarnih potreba vlade koja u rukama ima budžet od preko milijardu KM.

Zvonko Marić, bivši novinar, vjerovatno je najagilniji među poslanicima kantonalne Skupštine, ali je nelogično da je on medijski bio eksponiraniji od premijera Edina Forte, koji kao da nerado pristaje na bliski susret s TV kamerama. Razlog su, navodno, njegova skromnost, kao i činjenica da se školovao u Engleskoj. Što će reći – gospodin čovjek. Ali, skromnost i iskrenost u politici nikada nisu bile na naročitoj cijeni. Novi britanski premijer Boris Johnson, tvorac Brexita, ne samo što se otpočetka do kraja školovao u Engleskoj nego je i rođen kao Englez, ima 55 godina, pa ipak se sa temperamentom mladog revolucionara mjesecima borio za svoju ideju. Navodno je i lagao, ali je na kraju superiornu većinu Britanaca pridobio za svoju stvar.

Političke koalicije imaju privremen rok upotrebe i završavaju kao rakova djeca. Kombinacija građanske i etničke opcije zakonomjerno vodi raskolu, jer je harmoničan odnos između te dvije političke filozofije gotovo nemoguć. Zato je u ovoj priči slučaj Elmedina Konakovića, gotovo deceniju najmoćnijeg čovjeka u ovdašnjoj kantonalnoj vlasti, politički i medijski najzanimljiviji. Dijete SDA, godinama važna stranačka figura od povjerenja, Konaković je prošao Bunu i Bunicu političkih prevara, korupcije, bezakonja i nepotizma. Kad je stranci okrenuo leđa, iako je i sam bio dio te hobotnice, odvažio se da o tome javno progovori: “Nisam mogao podnijeti da se toliko krade u Kantonu Sarajevo. Kralo se lopatama”, izjavio je na televiziji.

Kao primjer naveo je krađu međunarodnih donacija koje su bile namijenjene obnovi i izgradnji izbjegličkih kuća u nekim selima u istočnoj Bosni. Međutim, pare su navodno otišle u ruke jednog ovdašnjeg tranzicijskog hotelijera, poznatog po tome što, kako su novine pisale, državi ne plaća struju i vodu. “A za te pare mogla su se obnoviti tri sela”, rekao je Konaković.

SDA nema običaj da demantuje takve i slične priče i drži se izreke: Pala muha na medvjeda! Konaković je nakon svega morao znati da će mu Bakir Izetbegović postaviti sačekušu na svakoj krivini klizave političke ceste, priželjkujući da njegov stranački odmetnik sleti s puta, ako ne u provaliju, a ono makar u neki duboki jarak. I kao da je izazivao sudbinu, ovaj je u nekoliko navrata to i učinio. Navike stečene u “prethodnom” političkom životu bile su jače od svakog opreza. Nisu to bili bogzna kakvi gafovi, ali dovoljni da se iz “zavjereničkog” megafona začuje glas: Drž’te lopova!

Gotovo svi ovdašnji portali prenijeli su “Sliku dana“, grupni portret Fahrudina Radončića, Željka Komšića i Bakira Izetbegovića. Ispod fotografije objavljene su njihove izjave, Radončićeva: “Trebam li skočiti s tornja da bih dokazao da nas učešće u vlasti ne zanima”, Komšićeva: “Moja iskustva sa SDA su katastrofalna.

Medijsko kamenovanje

Gade mi se, ali građani za njih glasaju”, Izetbegovićeva: “Nikad više ne bih u koaliciju sa Radončićem.” Mnogi smatraju da je ovaj mali TV performans Erduane Pribinje, novinarke Al-Jazeere, najbolji prikaz trgovačkog duha naših političkih prvaka, dokaz da su u politici samo interesi vječni, dok je sve drugo podložno promjenama.

Ako se ovaj aksiom ima u vidu, onda je i u ovom slučaju svako moralisanje beskorisno, a stvar je birača da li se s tim mire ili ne. Optužen za izdaju svega i svačega, Željko Komšić je izložen medijskom kamenovanju na portalima i društvenim mrežama. Izetbegović i Radončić vide ga kao “građansku supstancu” u Predsjedništvu BiH, dok on sam voli reći da je tu da brani državu. A država se sve više poistovjećuje sa tri “ogledna entiteta” pod kontrolom nacionalističkih stranaka.

Njene političke garniture učinile su je beznačajnom, zemljom bez ikakvog ugleda. BiH je napadnuta iznutra, ugrožena od same sebe. Nije teško pisati saopštenja, aplikacije, protestne note. Ko će Bosnu odbraniti od nacionalizma, političke korupcije, bezakonja, nasilja?