Kliker.info

Ko je sve ovo toliko zamutio da je Milorad Dodik imao potrebu da izjavi kako su Republika Srpska i Federacija napravile ogroman napredak, te da Bosna i Hercegovina može uskoro očekivati otvaranje pregovora sa EU? Ogroman napredak je izraz kojim se opisuje proces ili posao koji praktično više nije upitan.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Ako je tako, onda bi se krajem marta u Bruxellesu moglo desiti malo političko čudo: da naši polaznici evropske škole mišljenja, koji godinama sjede u njenoj magarećoj klupi, pošto su položili jedan važan ispit, dobiju prolaznu ocjenu i budu pohvaljeni. Međutim, rano je za otvaranje šampanjca. Do oročenog datuma ima još čitavih šest sedmica tokom kojih se može svašta dogoditi.

Na stolu su i dalje faktori koji prijete da čitavu stvar dovedu u pitanje. Jedan od njih je imperativni zahtjev Hrvata da isključivo oni biraju svog predstavnika u Predsjedništvu BiH. Ponuđeno je nekoliko teoretskih rješenja tog rebusa, ali u konstelaciji trenutnih političkih odnosa i snaga ne prolazi nijedno. Prema Draganu Čoviću, pomenuti zahtjev je tek mrvica u sveukupnoj vlasti i dodaje: “Tražimo samo tu mrvicu kako bismo svi zajedno krenuli evropskim putem.” Ali, koplja se lome oko te “mrvice”, jer ona poništava ideju građanske Bosne i Hercegovine, koju bi mnogi htjeli, ali koja definitivno nije realna. I sad, šta da se radi? Ako ne poštujete principe poput presude Međunarodnog suda pravde u predmetu Sejdić – Finci, od vladavine prava nema ništa. Mi upravo živimo u takvoj državi, kao junaci otužne stvarnosti koja traje poput korova i ne vidi joj se kraj.

Pa koji je to sad vrag natjerao vladajuću koaliciju da ujedinjena počne marširati prema dalekoj Evropi, makar neujednačenim korakom i bez fanfara, i to u trenutku kad su joj mnogi prognozirali raspad, a opozicija i radila na tome? Ko je mogao pretpostaviti da će državni ministar sigurnosti Nenad Nešić nakon potpisivanja jako važnog Sporazuma o saradnji sa Agencijom za evropsku graničnu i obalnu stražu (FRONTEX) pred TV kamerama izgovoriti: “Ovo je dokaz da Srbi, Bošnjaci i Hrvati mogu da se o svemu sami dogovore.” Nije liderima koalicije pamet iz “donjih katova svijesti” (Krleža) preko noći doprla u glavu, jer sve što znaju danas, oni su znali i juče. Znali su za sve velike prednosti koje pruža članstvo u EU, ali im je više odgovaralo da žive u svojim malim političkim feudima, držeći se devize da je bolje biti kralj u paklu, nego sluga u raju. I jesu kraljevi u paklu siromaštva, korupcije, nasilja nad ljudima i širenja straha od novih sukoba i neizvjesne budućnosti. I sve je to u dubokoj suprotnosti sa evropskim standardima. Živeći na političkoj klackalici, Dodik uspijeva da se održi i u jednom i u drugom političkom svijetu. I dok mađarski premijer lično garantuje za njegovu “predanost eurointegracijama”, on ovog ponedjeljka, na cijeloj strani Politike, iznosi svoje tumačenje Dejtonskog sporazuma, nazivajući Republiku Srpsku državom, a Bosnu i Hercegovinu konfederacijom dvaju entiteta?!

Dodikova politička retorika je retorika ispada i uvreda kako na račun vlastite države, tako i na račun Amerike i još nekih zapadnih zemalja. One mu ne ostaju dužne, ali ga očigledno i dalje smatraju ključnim igračem u pridobijanju vladajuće garniture za evropsku opciju. Osim toga, Dodiku sve više ponestaje novca, raste nezadovoljstvo među njegovim podanicima i izlazi na vidjelo staro pravilo da batina populizma ima dva kraja. Stanje nije bolje ni u većem entitetu, čija vlada mora da gasi požare koje je izazvala prethodna vlast. Čini to dijeleći sadaku penzionerima i drugim budžetskim potrošačima, ali je takva socijalna politika kratkog daha.

Sve u svemu, stekle su se okolnosti koje je Zapad prepoznao kao pravi, možda i posljednji trenutak za odlučujući pritisak na od stvarnosti odmetnute vladare naših života. Sarajevo je u posljednjih mjesec dana izloženo pravoj diplomatskoj opsadi. A nešto se i s te strane iza brda valja. Radi se o tome da će nakon predstojećih izbora Evropski parlament biti znatno drugačiji. I Evropska komisija će biti drugačija. Jačanje desnice u Evropi neće proći bez posljedica. A one neće biti u korist Bosne i Hercegovine.

Ali, zašto je baš Dodik preuzeo inicijativu u agitovanju za Evropu? On to objašnjava, kako je rekao, “nekim čudnim vremenom, jer februar je, a u BiH nema snijega”, ali je ipak bio jasan: “Nama Srbima EU je šansa da živimo u prostoru bez granica poslije veoma teškog 20. vijeka. Mi tu šansu nećemo ispustiti. Ali je nemamo čime iskoristiti ako je cijena toga odustajanje od RS-a. BiH može biti jedna funkcionalna, zajednička kuća Bošnjaka, Srba i Hrvata. U danima koji dolaze vidjeće se kome je EU cilj, a kome izgovor.” Nakon ovoga, teško da će Dodik tako lako izaći iz stroja koji je krenuo ka Evropi, iako s njim nikad nisu čista posla.

E sad, zna li narod šta sve ovo znači? Prema našim balkanskim običajima, narod se ne pita ni za šta, osim na dan izbora, ali u demokratskim zemljama nije tako. Tamo su pravila igre potpuno drugačija – političari imaju upravljački mandat, ali moraju odgovarati za ono što rade. Masovna pamet i nije bogzna kakva pamet, ali kad je riječ o EU, bilo bi zanimljivo vidjeti šta zapravo žele Dodikove pristalice. A to bi se dalo utvrditi njegovim opsesivnim metodom – referendumom. Evo i mogućeg pitanja za takvo narodnjačko izjašnjavanje: “Želite li živjeti u EU i po njenim standardima ili tavoriti u zemlji siromaštva, korupcije, pravne hajdučije i nesigurnosti?”

Pa neka onda narod trpi posljedice vlastitog izbora, kao što više od tri decenije trpi posljedice svog izbora s početka devedesetih godina prošlog vijeka, kad je kao izbavljenje iz istorijskog loma prigrlio nacionalizam.