Gojko Berić : O Kosovu svašta, o životu ništa
Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)
I pored maratonskog cjenkanja s Albancima, Srbi još nisu uspjeli prodati svoju "najskuplju reč". Ovog utorka, na političkom bazaru u Bruxellesu, propalo je najavljeno sklapanje kupoprodajnog ugovora između Beograda i Prištine. Nije pomoglo ni posredovanje visoke predstavnice EU Catherine Ashton. Iako obje strane imaju svoje "crvene linije", ispod kojih ne žele ići, niko ne zna kolika je konačna cijena Kosova. O njoj se, kako javljaju mediji, razgovaralo u nimalo prijateljskoj atmosferi. Nije to, dakle, bio nikakav historijski datum ni za Kosovo ni za region, već samo još jedan "težak dan" za obje vladine delegacije, koje su predvodili premijeri Ivica Dačić i Hashim Thaci. Ne postoji zajednički ključ za komplikovanu kosovsku bravu, koja je konstruisana na ideji o zajednici četiri srpske opštine na sjeveru Kosova. Ali, dok njena beogradska konstrukcija podrazumijeva maksimalnu autonomiju za takav entitet, u kojem ne bi bilo mjesta za albansku policiju, albansko pravosuđe i albansku vojsku, Priština nudi Srbima samo kulturnu i ekonomsko-socijalnu autonomiju.
Da je prije petnaest godina ponudio podjelu Kosova, Milošević je od Zapada mogao dobiti šta je htio. Bio bi nagrađen ne samo političkim ustupcima već i vrećama dolara. Međutim, on je smatrao da nakon raspada Jugoslavije i etničke podjele Bosne i Hercegovine, ni Srbi ni Albanci ne mogu živjeti zajedno, pa je vojnim i policijskim snagama krenuo u progon albanskog življa sa Kosova, kako bi bar donekle kompenzirao izgubljeni rat u Hrvatskoj. NATO je uzvratio bombardovanjem Srbije, Milošević je potom lažirao vanredne izbore, a kad je bio prisiljen da prizna prevaru, ostalo mu je još samo njegovo posljednje putovanje u životu, ono u Haag. Svi kasniji događaji koji su se ticali srpsko-albanskih odnosa, vodili su izdvajanju Kosova iz političko-pravnog okvira Srbije i proglašenju nezavisnosti, koju je već priznao impresivan broj država.
Evropska unija melje brašno kojem se nadaju i Srbija i Kosovo. To je jedina tačka koja danas spaja Beograd i Prištinu. Istina je da Evropa nije ujedinila svoje narode, već njihove birokratije, te je na neki način iznevjerila temeljno geslo svojih idejnih tvoraca, tačno je da je finansijski udari tresu iz temelja, da je nezaposlenost u porastu i da mnogi teoretičari predviđaju njen raspad, ali je isto tako tačno da je zajednička evropska kuća sigurnija od svake pojedinačne. Ulazak u Evropsku uniju za Kosovo je pitanje biti ili ne biti, Priština nema oko toga nikakvih dilema, dok je slučaj sa Srbijom znatno komplikovaniji. Srbija je uvijek i oko svakog političkog pitanja tradicionalno podijeljena na "patriote" i "izdajnike". Nijedan od ta dva antipodna statusa nije predstavljao monopol neke grupe ili političke partije, nego se mijenjao zavisno od prilika i događaja. Kosovo je bilo i ostalo generator najdubljih podjela među Srbima. Protiv mitova se ne može.
Aleksandar Tijanić, svemoćni direktor državne televizije Srbije, inače rođen na Kosovu, bio je pred rat rado viđen gost u sarajevskim medijima. Tomislav Nikolić, aktuelni predsjednik Srbije, opisuje ga kao "divljeg konja, koji nit se vodi, nit se jaše". Što god mislili o Tijanićevoj prevrtljivosti, mora mu se priznati dosljednost u stavu prema Kosovu. Još prije desetak godina javno je predlagao njegovu prodaju, i to "odmah", jer će već sljedećeg dana "njegova cena biti znatno niža", a nedavno je u razgovoru za NIN rekao: "Ja sam samo još jedan iz tog naroda koji svojim potomcima neće pokazati pradedovsku kuću, bunar, moju školu, naše groblje, šljivike i Lab. Ali, nisam spreman da zbog toga tamo pošaljem sina i unuka, da ubijaju ili budu ubijeni u ratu sa celim svetom. Čovečanski je, posle stoletnih gluposti i zabluda, pogibija i seoba, da sebe zapitamo – Srbi, ako toliko volimo Kosovo, zašto nismo hteli da živimo na njemu? Ili ga ne volimo koliko se kunemo, ili mi nismo soj od predaka koje prisvajamo? Danas nema više dobrog rešenja. Potrošili smo sva vremena za dobro rešenje. Svi su dobili svoje, tako da nama nije ostalo ništa. Valjalo bi, ako može, bar da zaobiđemo sve buduće nesreće i seobe, i sve naše beskonačne, uzajamne hajke na dobre i loše Srbe, na junake i izdajnike. Dobra srpska politika konačno mora imati i karakter i inteligenciju…"
Ivica Dačić je svojevremeno bio prvi Miloševićev policajac, jedan od personalnih stubova njegove politike, uključujući i onu koja je vođena prema Kosovu. Kao takav, Dačić je van svake sumnje važio za "patriotu". Danas je premijer Srbije. Stavljen pred velika lična iskušenja, usudio se reći da "ni gusle ni Ustav neće vratiti Kosovo pod jurisdikciju Srbije". Još nije proglašen "izdajnikom", ali ni to nije isključeno, jer već pravi prve korake po sirat-ćupriji. Objavivši Englezima da im može obećati "samo krv, znoj i suze", premijer Churchill je u najtežim trenucima po svoju zemlju dokazao da posjeduje i karakter i inteligenciju. Obećavajući Francuzima lažni mir nakon posjete Hitleru, koji ga je ostavio da nekoliko sati čeka u hodniku ispred njegovog kabineta, francuski ministar odbrane Daladier je dokazao da ne posjeduje ni jedno ni drugo. Šta će pokazati Dačić, tek će se vidjeti.
Da posjeduju i ljudskost i inteligenciju, beogradski i prištinski političari dokazaće samo u slučaju da život Albanaca u Srbiji i Srba na Kosovu učine što boljim. Ništa nije preče ni važnije od toga, pa ni priključenje Evropskoj uniji. Nažalost, država i teritorija su za mnoge važniji od ljudi. Pravni stručnjaci, politolozi i diplomatski činovnici iz dana u dan pune stranice beogradske štampe zamajavajući čitaoce tekstovima u kojima "s visoka" patriotski prežvakavaju pregovore Beograda i Prištine. O životu – ništa.
Komentari