Kliker.info

Novi lider u regionu zove se Jakov Milatović, 37-godišnji ekonomista koji je ove nedjelje, uvjerljivom većinom glasova, izabran za predsjednika Crne Gore. Stari komunistički lisac Milo Đukanović odlazi u političku penziju, nakon što je pune 33 godine neprikosnoveno vladao nekadašnjom najmanjom jugoslovenskom republikom.

TAMNI OBLAK KORUPCIJE

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Nekadašnji Miloševićev poslušnik, a potom njegov “sin Brut”, iščupao je Crnu Goru iz zagrljaja sa Srbijom i, kako pomalo ironično primjećuju neki analitičari, “učlanio” je u NATO. Međutim, njegovo liderstvo je pratio tamni oblak korupcije. Đukanović je uspostavio mafijašku organizaciju koja je švercovala cigarete. One su brzim gliserima dopremane iz Italije, a potom distribuirane u zemlje zapadnog Balkana.

To je donosilo ogroman novac kojim je Đukanović osiguravao socijalni mir. Kad se na jednom protestu penzionera pojavio transparent sa natpisom: “Milo, o’klen ti pare?”, on im je uzvratio: “A, o’klen bi vi redovno primali penzije?”.

Prošlost je poznata, ali budućnost nije. Favorit pokreta Evropa sad!, stranke osnovane tek prije godinu, Milatović je svoj pobjednički govor crpio iz njezinog naziva. Ali, najavljujući bolje odnose sa komšijama, on je izdvojio Srbiju kao prioritet. To se može shvatiti i kao vraćanje duga Srpskoj pravoslavnoj crkvi (SPC), četničkom vojvodi Vojislavu Šešelju, opoziciji i medijima u službi Vučićevog režima. Svi su oni otvoreno podržavali Milatovićevu kandidaturu. Slijedeći ovaj trag, moglo bi se zaključiti da će Crna Gora postati prostor za širenje ideje “Srpskog sveta”, i biti mali ruski “trojanski konj”.

Zašto je Milatovićeva pobjeda naišla na gromoglasno oduševljenje u Srbiji? Pesimisti na to važno pitanje odgovaraju cinično: “Više nema ni političkih ni vrednosnih razlika između dva režima. Srbija više nije sama u svojim lutanjima. Od sada ćemo lutati zajedno, kao nekad”. Vučić već idućeg mjeseca očekuje Milatovića u Beogradu. Ako se u njihovom društvu nađe i Dodik, biće jasno o čemu se radi.

Srbija kojom kormilari Aleksandar Vučić luta i, kako stvari stoje, lutaće i dalje, bilo sa “pojačanjem” u liku mlađanog crnogorskog populiste ili bez njega. Nije nikakva sreća imati takvog komšiju. Dva putića “vode na dve strane”, mitski prema kompromitovanoj Putinovoj Rusiji, a drugi prema Zapadu, gdje leže pare. Komšija Vučić ne spava, ne zna kojim putićem da krene – Srbi ga guraju na jednu stranu, a euri privlače na drugu. U nerazvezanom paketu je i Kosovo. Ali, sve to kao da nije dovoljno komšiji Vučiću pa svako malo pokroviteljski obilazi Republiku Srpsku. Ipak, za Bosnu i Hercegovinu su najopasnija njena vlastita lutanja i njeni nacionalizmi iz kojih ratna agresivnost nije sasvim iščezla.

Naprotiv, danas je veća nego što je bila u prvim godinama nakon okončanja sukoba. Tri zavađena naroda, međusobno suprotstavljenih pogleda na blisku prošlost i bez jasne saglasnosti o pitanjima budućnosti, u ovom trenutku na okupu drži samo dejtonski aparat međunarodne zajednice pod kontrolom Amerike i donekle EU. To je istina kojoj se mora pogledati u oči kako bi zemlja izbjegla politički i civilizacijski kolaps. Mi ne znamo tačno šta zapravo tri naša naroda žele. Žele li živjeti zajedno ili jedni pored drugih? Znamo kuda smjeraju njihove nacionalističke oligarhije, ali nema pouzdanih istraživanja o tome kakvo je većinsko raspoloženje među Bošnjacima, Srbima i Hrvatima.

Činjenica je da nijedan narod nije ispoljio potrebu da se do kraja suoči sa gorkim plodovima vlastitog nacionalizma. Zato je i moguće da se Dodik diči što ga demokratski svijet naziva malim Putinom ili da visoki funkcioner SDA, gostujući ovih dana na N1, ne trepnuvši, izjavi kako nekakvo istraživanje pokazuje da je ugled njegove stranke, nakon svih afera i blamaža, naglo porastao zbog orkestriranih napada na nju, te da bi u ovom trenutku ona bila apsolutni izborni pobjednik?! Zato je i moguće da gradonačelnik u zastavama posljednjih mostarskih partizana i antifašista, koji su na Dan oslobođenja Mostara pošli da posjete Partizansko groblje, vidi “simbole najcrnjeg staljinizma”. I ništa drugo!

MORAL HAJDUČKIH BANDI

U jednoj od svojih posljednjih kolumni, koje je objavljivao u Jutarnjem listu, Igor Mandić opisuje svoj susret sa Milovanom Đilasom 27. oktobra 1990. u Beogradu. Mandić je posjetio Đilasa u njegovoj, kako je pisao, “rezidenciji”, aludirajući na sobičak u kojem je najpoznatiji komunistički disident sređivao svoje papire. “Đilas mi je tom prilikom potpisao svoju knjigu ‘Razgovori sa Staljinom’, uzdrmavši me jednom podukom, u kojoj sam vremenom uvidio dubokoumnost i važnost onoga što se u Jugoslaviji zbivalo tijekom ‘tranzicije’, sretno provociranje seljačko-građanskim ratom.

Naime, na moje pitanje ‘Druže Đilas, a može li se danas ikako svrgnuti soc-komunistička vlast?’, suhoparno mi je odgovorio: ‘Naravno da može – s fašizmom’ i bio bih pao na dupe da nisam već sjedio”. Igor Mandić nikada nije bio pristalica komunističke ideologije, dapače, bio je njen protivnik, ali kad je shvatio da se Jugoslavija raspala na nacionalističke “državice garsonijere” i da je projekat nacionalističke Hrvatske takođe propao, promijenio je mišljenje, odajući priznanje kompartiji pod čijim su rukovodstvom narodi Jugoslavije, kako je govorio u svojim intervjuima, ostvarili gigantske podvige. Što se tiče Đilasove teze, Mandić je njeno ostvarenje mogao da vidi u ratovima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu u kojima su počinjeni masovni zločini nad civilima. Manifestacije fašizma nastavljene su i nakon tih krvavih sukoba, sada kao režimski osmišljena i implementirana vladavina straha.

Trideset i više godina nakon što je komunizam skončao na groblju istorije, novi pobjednici ne prestaju da mrtvome vuku mjere rep. A sve zato da bi se skrenula pažnja sa fašizacije nacionalističkih režima.