Kliker.info

Na prvi pogled, osim što su se desili istog dana, ne postoji nikakva veza između puštanja u promet desetak kilometara novoizgrađenog autoputa u Bosni i referenduma o nezavisnosti u dalekoj Kataloniji. Ali, kad se bolje pogleda, politika je ta koja povezuje ova dva događaja.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Pomenuta dionica je dio autoputa Banja Luka – Doboj nazvanog “9. januar”, po spornom Danu Republike Srpske, a njeno otvaranje je proteklo u znaku izrazito političkog govora predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. On je po ko zna koji put ponovio da poštuje Bosnu i Hercegovinu, ali da Republiku Srpsku – voli. Distinkcija između pojmova “poštovati” i “voljeti” upućuje na zaključak da je Vučićev odnos prema državi Bosni i Hercegovini protokolarno-kurtoazne prirode, a prema Republici Srpskoj emotivno-pokroviteljski.

Na pitanje novinara da li dijeli Dodikovo mišljenje da će RS i Srbija jednog dana biti jedno, Vučić je odgovorio: “Ne pritišćem Dodika. Srbija poštuje integritet zemalja u regionu, ali veoma volimo Republiku Srpsku.” Izvještač banjalučkih Nezavisnih novina zabilježio je zanimljiv detalj: “U trenutku dok je Vučić odgovarao na postavljeno pitanje, Dodik je u pozadini rekao: ‘Vidjećemo šta će biti s Katalonijom’, na šta su se svi nasmijali.” Dodikovoj ličnoj i političkoj opsjednutosti majčicom Srbijom nezavisnost Katalonije bi itekako imponovala, ali sada se tu ispriječio Vučić, jer interesima Srbije na Kosovu ne odgovara takav ishod. Uzgred rečeno, između siromašne Republike Srpske i bogate Katalonije postoji suštinska razlika – prva je etnički brutalno očišćena, dok je Katalonija provincija sa najviše različitih kultura i nacija u Španiji.

Nakon što je Evropska komisija ovonedjeljni katalonski referendum proglasila nevažećim, Aleksandar Vučić je događaj prokomentarisao sa dozom trijumfalizma, rekavši: “Mečka je zakucala i na evropska vrata. Kad je svojevremeno zakucala na vrata Srbije, kako bi nam stavila do znanja da će Kosovo postati nezavisno, Evropa je ćutala. Pitamo Evropsku uniju – kako su to njene 22 zemlje legalizovale otcepljenje Kosova čak i bez referenduma? Kako u Kataloniji ne važi referendum, a na Kosovu može i bez referenduma?” Slične izjave pršte iz usta vodećih srpskih političara. Službeni Beograd je krenuo u diplomatsku ofanzivu, Vučić je uputio pisma podrške španskom kralju Felipeu i predsjedniku španske vlade Rajoyi, ali teško da će od svega toga biti neke koristi.

Podržavajući suverenitet i teritorijalni integritet Španije, Srbija vraća dug toj zemlji, koja se od prvog dana protivila nezavisnosti bivše jugoslovenske pokrajine. Nije to činila zato što nešto posebno voli Srbe i Srbiju, već zato što su njene vlasti znale da i Madrid, prije ili kasnije, očekuje slično iskušenje sa Katalonijom. Iako je sada ova priča daleko od svog kraja, većina posmatrača procjenjuje da će konflikt biti riješen novim dogovorom između centralne i katalonske vlasti, ali ima i onih koji smatraju da Evropu čekaju teška vremena, puna političkih potresa, straha i neizvjesnosti.

Ako bacimo pogled na naše najbliže susjede, vidjećemo da bi se pred vratima Srbije mogla pojaviti nova zloslutna mečka. Kako pišu beogradski listovi, u Vojvodini su u nedjelju osvanuli grafiti “Vojvodina = Katalonija” i da su aktivisti Liberalnog saveza Vojvodine (LSV) na svojim prostorijama istakli zastave Katalonije. U kontekstu takvog raspoloženja vojvođanskih liberala najprovokativnije je odjeknuo gest njihovog lidera Nenada Čanka, koji je u nedjelju u znak podrške katalonskom referendumu boravio u Barceloni zajedno sa svojom zamjenicom Bojanom Kostrešom.

Njih je primio predsjednik Parlamenta Katalonije Karme Korso Luis. Obiman tekst posvećen ovoj posjeti Politika je naslovila “Cirkusiranje u Barceloni”, dok se predsjednik Srpske radikalne stranke (SRS) Vojislav Šešelj okomio na Čanka riječima: “Vešajući uporedo katalonske i vojvođanske zastave, Čanak otvoreno pokazuje svoje namere. Treba i mi njemu da pokažemo šta smeramo da se opameti. Njega samo dobra motka može opametiti.” S druge strane, hrvatski portal Index, navodeći da će protekla sedmica potpuno promijeniti budućnost Španije, piše kako se na društvenim mrežama u Hrvatskoj postavlja pitanje ima li i Istra pravo na samostalnost i postoji li mogućnost da se ovo pitanje otvori.

Da u novijoj evropskoj i svjetskoj politici postoje brojni primjeri dvostrukih aršina i licemjerja, na koje se Vučić lamentirajući o Kosovu osvrće, stvar je koja ne predstavlja nikakvo novo otkriće. Međutim, ovo podsjećanje ne ide mnogo u prilog Srbiji. Nije li, naime, Zapad bio daleko licemjerniji u vrijeme kad je Bosna i Hercegovina, napadnuta i spolja i iznutra, nestajala sa političke karte Evrope, uz ogromne ljudske žrtve, etničko čišćenje najširih razmjera i masovne zločine nad civilnim stanovništvom? U tome je i mlađani Vučić, tada šešeljevac, imao aktivno učešće. Tzv. demokratska Evropa ponijela se ravnodušno prema tim krvavim događajima, sve dok se nije dogodio genocid u Srebrenici i dok Amerika nije odlučila da završi rat u Bosni.

Prema tome, ako je neko krajem prošlog stoljeća bio žrtva licemjerne politike svjetskih moćnika, onda je to bila država koja se zvala Bosna i Hercegovina i od koje je nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma ostalo isto samo njeno ime. Umjesto što se priklanja teoriji zavjere, tražeći u njoj razloge svoje istorijske sudbine, Srbija bi trebalo da se zapita zašto su se iz njenog “bratskog zagrljaja” otrgle Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Makedonija, a nakon rata i njeno “drugo oko u glavi” Crna Gora. Na kraju i Kosovo. I što je po Srbiju najporaznije, Miloševićev režim je svačiju nezavisnost pokušao da spriječi silom oružja.

U svijetu je političko-medijska percepcija katalonskog referenduma u najmanju ruku kontroverzna. S jedne strane, podržava se demokratsko pravo građana Katalonije da plebiscitarno iznesu svoje mišljenje o svakom pitanju, pa i o pitanju nezavisnosti, a s druge strane snažno se podvlači princip nepovredivosti i nemijenjanja evropskih granica. Konkretnije rečeno, mogu Katalonci misliti i govoriti šta hoće, mogu demonstrirati koliko hoće, ali od nezavisnosti nema ništa.

Nasuprot uvriježenom mišljenju, demokratija ipak nije najvažnija stvar na svijetu!