Kliker.info

Ranije, kad bi mi mobitel otkazao svaku poslušnost, što se dešavalo isključivo mojom zaslugom, išao sam kod Mirze Handžića da ga vrati u normalno stanje. Mirza je poznavao sve tajne ove famozne male sprave, jednog od čuda savremene tehnologije. Imao je malu, neuglednu radnju kod Narodnog pozorišta, ne veću od četiri kvadrata, koju je otvorio po završetku škole za elektroničare.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Strpljivo i otmjeno radio je svoj posao i poput svih nas čekao bolje dane. A kad je i posljednjem čitaocu novina postalo jasno da oni u sve većem luku zaobilaze Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu i da redovi mladih ljudi, ali i onih koji nisu posve mladi, pred ambasadama zapadnih zemalja postaju sve duži, počeo je razmišljati o odlasku. Imao je, kako se to u žargonu danas govori, plan B. Dobio je posao prije nego što je i vidio Njemačku.

Kad je prije tri godine sa suprugom, diplomiranom sociologinjom i dvoje maloljetne djece napustio Sarajevo, bio je bliži četrdesetoj nego tridesetoj. Danas živi i radi u jednoj firmi u gradiću blizu Nürnberga. Trinaestogodišnja kćerka i desetogodišnji sin pohađaju njemačke škole, a žena ima posao u svojoj struci. Mirza je nedavno nekoliko dana boravio u Sarajevu u posjeti roditeljima. Sreo sam ga u mom omiljenom kafiću u kojem kao konobar radi njegov najbolji prijatelj Eno. Došao je da se uoči povratka u Njemačku pozdravi s njim. Dugo smo razgovarali o top-temi – odlasku u jednom pravcu. U Njemačkoj mu jedino nedostaju roditelji i nekoliko sarajevskih prijatelja, jedino prema njima osjeća nostalgiju. Prema državi jok! Prije nego što se oprostio sa Enom, a sa mnom pozdravio, Mirza je podigao čašu piva i rekao: “Pozdrav domovini!” Zvučalo je nekako dvosmisleno, ali ponajprije tako kao da se Mirza Handžić i njegova porodica više ne misle vraćati u Sarajevo.

Samo nekoliko dana kasnije gledao sam na televiziji kako federalni premijer Nermin Nikšić, okružen ministrima, presijeca rođendansku tortu povodom prve godišnjice svoje vlade. Bio je to tužan rođendan, obilježen u atmosferi uznemirujućih političkih trvenja i isfabrikovanih etničkih napetosti. Dodik se uživio u ulozi kočničara “voza za Evropu”, pa je koalicija s njim postala nemoguća. Njemu ni milijarda eura, uvjetovana obavezujućim provođenjem neodgodivih reformi, nije zanimljiva. Nije li to kraj svake ozbiljne priče? Ključa i u klupama u kojima sjedi napaljena opozicija predvođena gubitničkom SDA koja klizećim startovima ide na Konakovićevu trojku, optužujući je za izdaju države, a ova nju za izdaju Evrope.

Političko nebo nad Bosnom postaje sve mračnije, a da li će iz njega sijevati munje i pucati gromovi, ostaje da se vidi. I kako onda pomišljati na bilo kakav ozbiljan rat protiv metastazirajuće korupcije? Kako organizovati pokret otpora narastajućem nacionalizmu – srpskom, bošnjačkom i hrvatskom, koji su u najtješnjoj međusobnoj vezi? I kako smanjiti odlazak mladih iz zemlje, što je sa stanovišta njene budućnosti apsolutni prioritet? Prečeg i važnijeg posla nema. U sudaru sa stvarnošću sve to postaje ikebana političkih deklaracija. Mali su, gotovo nikakvi izgledi da se uskoro išta od tih poslova počne obavljati.

Posvađana i neodgovorna vlast nije u stanju, a zapravo ne želi da provede najvažnije reforme, valjda zato što je to zajednička stvar, od interesa za sve. Ali zato mladi masovno ostvaruju svoj plan B – odlazak iz Bosne i Hercegovine. Računa se da je oko sto hiljada mladih i ljudi u najboljim srednjim godinama, čitav jedan veći grad, napustilo zemlju. Pobjegli su od siromaštva i loše beskonačnosti, od politike svojih korumpiranih vođa, od mržnje i zla zvanog nacionalizam, od pitanja “kako ti je ime?”, od primitivizma i nasilja svake vrste… Kolone novih putnika s kartom u jednom pravcu spremaju se da krenu njihovim putem. “Jarane, imaš li plan B?”, pitanje je koje među mladima kruži umjesto pozdrava, kao neka vrsta samoironije, a ipak krajnje ozbiljno.

Na odlazak ih gone oni koje je većinski “mudri” narod izabrao za svoje vođe!? I sve se to događa u zemlji u kojoj se Međunarodni praznik rada oficijelno proslavlja čitava dva dana, a u kojoj radnička klasa kao politička sila praktično ne postoji. Ima neke simbolike i u bizarnoj činjenici da u Sarajevu i mnogim drugim mjestima, zgarištima nekadašnjih industrijskih zona, u čijim su fabrikama hiljade radnika zarađivale hljeb, već godinama tokom prvomajskih praznika pada kiša. Kao da ni to nije slučajno. Uostalom, ne postoji ni jedan stvarni razlog za slavlje, pa svođenje Prvog maja na obilježavanje “neradnog dana” u zemlji rekordne nezaposlenosti djeluje kao gorka ironija.

Od davnih prvomajskih parada, budnica i uranaka, od štićenika ideološke države i darovanih prava kakva više nikad i nigdje radnici neće imati, od društvene marginalizacije i obespravljenosti nakon pada komunizma do roštiljanja po poluzapuštenim izletištima – to je bio put koji je radnička klasa prošla u nekih šezdesetak godina, završivši kao najveći gubitnik rata i pljačkaškog kapitalizma. Nekada su radnici, što je najvažnije, imali nadu. A onda je i ona svima nama devedesetih godina oduzeta.

“Rata neće biti, jer imamo odgovorne policijske agencije koje čine sve da ne dođe do bilo kakvih sukoba.” Tako otprilike glasi ovogodišnja prvomajska čestitka koju su građanima uputili bh. političari. Uplašenom narodu i to je dosta. Jarane, imaš li plan B?