Kliker.info

Piše : Gojko Berić ( Oslobođenje)

Nekoliko novinara bliskih Karli del Ponte svojevremeno je primijetilo da u kabinetu glavne tužiteljice Haškog tribunala stoje portreti Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Miloševićeva fotografija je već bila precrtana, što je značilo da je zvijer u kavezu i da je, što se te najvažnije činjenice tiče, slučaj riješen.Ali, kao što znamo, slučaj je stvarno okončan Miloševićevom smrću u njegovoj ćeliji u Ševeningenu, 11. marta prošle godine. Spektakularno finale je izostalo, pa je balkanski krvnik umro pravno nevin, ne dočekavši konačnu presudu. Niko nakon te vijesti nije bio utučeniji od Karle del Ponte. Kad se pribrala, izjavila je pariskom “Mondu”: “Milošević nam je ugasio svjetlo u sudnici i podmetnuo nam nogu. Prevario nas je! Poslije svega što smo učinili. Nevjerovatno. Sud je u komi, ali moramo ga vratiti u život. Hoću Radovana Karadžića i Ratka Mladića!” Ne znam da li Karadžićev i Mladićev portret još stoje u njenom kabinetu. Ako su još tamo, da li će, i kada, biti precrtani? Frustrirana Karla del Ponte sve teže se nosi sa iznevjerenim nadama koje je polagala u međunarodnu zajednicu. Na rubu nervne izdržljivosti, prijetila je da će otkriti ko je kriv što su dvojica najtraženijih haških bejgunaca i dalje na slobodi, ali je ipak zagrizla jezik prije nego što je o tome progovorila. Međutim, bilo je i bez toga jasno da ona aludira na Ameriku i NATO. Krajem prošle godine rezignirano je rekla: “Međunarodna zajednica počela je gubiti interesovanje za Karadžića i Mladića.”Većina onih koji se bave ovom misterijom, dugom više od jedanaest godina, sklona je uvjerenju da je “slučaj Karadžić” prećutno arhiviran, ali da bi Mladić ipak mogao ugledati Hag. Što se tiče Karadžića, tu nešto odavno vonja s one strane s koje pušu politički vjetrovi zapadnih sila. Kako drugačije razumjeti objašnjenje da je bivši vođa bosanskih Srba “propao u zemlju”, osim kao sugestiju da hapšenje tog ratnog zločinca treba zaboraviti!? Slučaj sa Mladićem istovremeno je jednostavniji i komplikovaniji. Zna se da je on u Srbiji, ali vlada susjedne države ispoljava mađioničarsku vještinu u disciplini laganja. Šutnja o Mladićevom tajnom skrovištu postala je srpska omerta, u koju se zakleo čitav mafijaški vrh – vojni, policijski i državni, logistički potpomognut medijima koji su služili režimu Slobodana Miloševića. S druge strane, milionska rulja koja krvnika Srebrenice doživljava kao heroja grmi: “Srbija ne da Ratka Mladića.” Premijer Vojislav Koštunica posjetio je na izmaku prošle godine svoju medijsku tvrđavu “Politiku” i razgovarao sa članovima uređivačkog tima. Preko puta Koštunice sjedila je glavna i odgovorna urednica ovog lista Ljiljana Smajlović. Ne bih pominjao ovu bivšu koleginicu i našu sugrađanku, jer je za nju zadužen feralovac Pero Luković, ali je ona u ovom kontekstu vrijedna pažnje. Ljiljana Smajlović je, naime, svojim obimnim tekstovima u NIN-u marljivo obezvređivala Haški tribunal držeći se teorije o “antisrpskoj zavjeri” i istovremeno poučavala Koštunicu kako da do unedogled odgađa Mladićevo hapšenje, sve dok se ovaj ja l’ ne ubije, ja l’ mu neko iz njegovog ličnog osiguranja, po nalogu više instance, ne uspe otrov u jelo. E sad, vremena su se nešto promijenila, pa su urednici “Politike”, kako bi ostavili dojam da ne štede ni svog političkog pokrovitelja, postavili Koštunici i nekoliko škakljivih pitanja, poput onog o njegovoj ličnoj odgovornosti što Ratko Mladić nije u Hagu. Naravno da nepokolebljivi legalista, poznat kao jedini Srbin koji ne prelazi ulicu kad na semaforu gori crveno svjetlo, ne osjeća nikakvu krivicu što general Mladić tako uspješno izmiče svakoj “potjeri”. Koštunica mrtav-hladan kaže da ni kao šef srpsko-crnogorske države ni kao premijer Srbije nije znao da se Mladić skrivao u kasarni na Topčideru, a kasnije u stanu na Novom Beogradu. Nije imao pojma da ga viđaju po restoranima i na fudbalskim utakmicama. Istina, razgovarao je sa tadašnjim šefom Vojne službe sigurnosti, ali se, eto, nije sjetio da ga upita šta je sa Mladićem. Na primjedbu da je suđenje Mladićevim jatacima, iako još nije završeno, ipak omogućilo da se rekonstruiše skrivalačka odiseja ovog ratnog zločinca, Koštunica uzvraća da ne treba unaprijed vjerovati u bilo čiju riječ, makar to bili oni koji su neposredno brinuli o zloglasnom haškom bjeguncu. 
Po
svemu sudeći, ova prljava politička igra, u kojoj ne postoji ni minimum sažaljenja nad Mladićevim žrtvama, biće prekinuta nakon odluke o budućem statusu Kosova. Karli del Ponte ističe mandat u septembru ove godine. Ona se još nada da će u haškoj sudnici, u svojstvu glavne tužiteljice, ugledati Mladića. Tribunal je pod sve većim pritiskom, njegovo vrijeme ističe i počinje se mjeriti štopericom. Potrošene su i pare. Svima je navodno stalo do pravde, pod uslovom da ona mnogo ne košta. Hoće li se desiti da suđenja Karadžiću i Mladiću nikada ne počnu i da njihove žrtve još jednom budu izdate?