Kliker.info

Šta reći poslije svega što se ove srijede desilo u sudnici Haškog tribunala? Posegnuo sam za pristojnom dozom cinizma i, u skladu s tim, rekao bih da je Tribunal, koji je izrekao više od 150 pravomoćnih presuda, na samom kraju svoje posljednje sjednice – kaznio samog sebe!

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Odbijajući da prihvati potvrđujuću presudu Žalbenog vijeća od 20 godina zatvora, general Praljak je iz rakijske čašice popio nekakvu tekućinu, javljeno je da je riječ o otrovu, pa je rad sudijske petorke prekinut. Nažalost, koji sat kasnije stigla je vijest da je Praljak podlegao.

Bio je to šokantan trenutak, skandalozan kraj najdužeg i najkomplikovanijeg slučaja u istoriji ovog suda. Sramotan propust njegovih sigurnosnih službi, pored kojih je Praljak prošao sa čašicom otrova u džepu, nemoguće je objasniti. Kao da je u svemu tome bilo neke zle simbolike – Tribunal je ovom sjednicom praktično okončao svoj višegodišnji mandat, sa znacima očiglednog zamora.

Kao da čitav taj glomazni aparat jedva čeka da se raziđe. Što se tiče suštine stvari, potvrđeno je da je hrvatsko-bošnjački sukob imao karakter međunarodnog ratnog sukoba u koji je bio umiješan politički i vojni vrh susjedne Hrvatske i da su Prlić i društvo pripadali udruženom zločinačkom poduhvatu. U najkraćem, u Haagu je, valjda za sva vremena, pokopana samoproglašena Hrvatska Republika Herceg-Bosna. Suđenje je do kraja razobličilo još jednu etnonacionalističku politiku, koja je na ovim prostorima uspostavljena početkom devedesetih godina i koja se u punoj snazi održala do danas.

Ali, šta da radimo sa jučerašnjom presudom takvoj politici? Ide li ona u prilog pomirenju Bošnjaka i Hrvata? Sumnjam, niko ozbiljan u to ne vjeruje, jer je u našoj percepciji svaka haška presuda zapravo rašomonska priča u balkanskoj verziji. Ili će ova presuda, što je mnogo vjerovatnije, povećati mržnju i dodatno zakomplicirati političke odnose u zemlji? “Nema tu ni pobjednika, ni pobijeđenog. Svi smo mi gubitnici”, kaže jedan Mostarac. Ali, glas razuma poput ovog je rijedak. Izricanju presude hrvatskoj “šestorki” prethodila je urnebesna političko-medijska kampanja vladajućeg nacionalističkog bloka.

Toliko je u toj kampanji sljepila, pristrasnosti i laži da je u suočenju s njom teško ostati priseban. Na čelu ove patriotske utrke našla se predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović, predvodnica javnog političkog pritiska na Haški tribunal. Ona je prije nekoliko dana, prilikom promocije knjige “General Praljak”, između ostalog rekla: “Ovih dana kada se nadamo pravednom sudskom pravorijeku i njegovu oslobađanju, te oslobađanju drugih hrvatskih uznika, ova knjiga izlazi kao doprinos istini o njemu i o tom povijesnom razdoblju borbe hrvatskog naroda za slobodu, istini koju je on nakon rata na mnogo načina ustrajno branio svojom riječju.”

Prejudicirajući presudu, Dragan Čović je bio izričit: “Kada je u pitanju šestorka, mislimo da su to apsolutno nevini ljudi!” Komentatora desničarskog Večernjeg lista obuzela je nekakva zla slutnja koju je prepoznao u činjenici da će presuda biti izrečena istog datuma kad je održano Prvo zasjedanje AVNOJ-a u Jajcu, pa jadikuje: “Valjda Hrvatima neće još jednom 29. studenoga (AVNOJ-rođendan Jugoslavije) biti datum s gorkim okusom nepravde…” Ne zagorčava život dotičnom komentatoru 10. travanj, dan osnivanja Pavelićeve NDH, život mu, izgleda, zagorčava njena propast, ali više od svega – mrski AVNOJ?!

Ako danas Srbe i Hrvate išta povezuje, to je mrzovolja prema Haškom tribunalu. Nakon nedavne presude generalu Mladiću, Dodik je javno veličao njegovo “srpsko junaštvo” u fašističkom šinjelu. I dok ovdašnja policija privodi džeparoše, kradljivce automobila i sitne kriminalce koji pljačkaju trafike i samoposluge, dotle Dodik nekažnjeno slavi jednog okorjelog ratnog zločinca, preporučujući ga mladim Srbima kao najviši uzor. Vidi li tu državno Tužilaštvo nekakvog posla za sebe? Ili ga se takve stvari, uprkos tome što truju mlade naraštaje i podrivaju budućnost ove zemlje ne dotiču? Žalosno je, takođe, da u tom ludilu učestvuje i Crkva.

Ankete pokazuju da je Crkva institucija koja i među Srbima i među Hrvatima uživa najviše povjerenja. Ali, nije li to povjerenje šizofreno ako se ima u vidu kakvu je ulogu u proteklom ratu imala Srpska pravoslavna crkva? I da je sličnu ulogu imao i veliki dio Katoličke crkve? Mnogi crnomantijaši su svetom vodicom škropili ubice, silovatelje, bandite i kriminalce. Patrijarh srpski Irinej izjavio je da je presuda Haškog tribunala generalu Mladiću rezultat “đavoljskih djela” svjetskih moćnika. U nekim crkvama u Hrvatskoj služe se mise zadušnice Anti Paveliću, a ratni zločinci, poput Darija Kordića, proglašavaju nevinim.

U utorak je u mostarskoj Katedrali održan molitveni skup, uz služenje mise, uoči, kako je rečeno, “drugostupanjske presude hrvatskim uznicima u Haagu”. Fra Mile Babić nazvao je taj skup “izdajom vjere”. Duhovni pastiri vode “stado”, ali “stado” vjernika ne može biti amnestirano ako i samo učestvuje u izdaji vjere.

Ljudi dolaze i odlaze, mijenjajući svoje mišljenje o događajima iz prošlosti. Samo se žrtve ne mijenjaju, niti se mogu mijenjati. Međutim, ni u jednoj od pomenutih percepcija haških presuda tuđe žrtve praktično ne postoje. Za njih nema molitvenih kajanja. Trabunja se o svemu i svačemu, činjenice se izvrću naglavačke, zamjenjuju se uzroci i posljedice, političari i njihovi mediji lažu, zatucani narod se obmanjuje i samoobmanjuje, jedino žrtve u svojoj ukupnosti nisu dostojne pažnje. Istina, priznaje se da ih je bilo na “svim stranama”, ali se poriče da su ih pobili oni koji su ih pobili i kojih se ruka pravde uspjela dočepati.

Kao da su ih pobili neki fantomski ljudi koje je nemoguće pronaći. Komentator Politike iznosi mišljenje da je Ratko Mladić “osuđen bez materijalnih dokaza”!? Šta da radiš? Da se uhvatiš za glavu i da ti pamet stane? Nema takvima spasa. Gospodo fašisti, tretirate li vi na hiljade leševa žena, djece i muškaraca, pronađene u masovnim grobnicama, kao nekakav materijalni dokaz? Ili oni nisu dovoljan dokaz da se general Mladić proglasi krivim? Ako on nije odgovoran za njihovu smrt, ko je onda odgovoran? Ako Prlić i društvo nisu krivi za konc-logore u Hercegovini, za progon, ubistva i nečovječno postupanje prema bošnjačkom stanovništvu, ko je onda kriv?

Ali, od ljudi koji su i sami učestvovali u zločinačkoj politici, pa je zato i danas brane, ne treba očekivati istinite odgovore na takva pitanja.