Kliker.info

Prošle su dvadeset i dvije godine od raspada socijalističke Jugoslavije – vrijeme je da se svedu neki računi i podvuče crta ispod tog perioda balkanske istorije. Od postkumunističkih lidera koji su tada odlučivali o sudbini zemlje živ je jedino Slovenac Milan Kučan.

Živ je i Crnogorac Momir Bulatović, likom zavodnik iz Nušićevih komedija, ali on je u tim beznadežnim pregovorima vođenim u Splitu, Beogradu, na Brdu kod Kranja, u Ohridu, na Cetinju i u Sarajevu bio politički mrtvac, papagaj Slobodana Miloševića. Uskoro potom desilo se ono što je Edvard Kardelj tvrdio tridesetak godina ranije – da je Jugoslavija samo privremeno rješenje za Sloveniju, tranzitna stanica na njenom putu do potpune samostalnosti. Kučan se, zajedno s Janezom Drnovšekom, sav posvetio slovenačkoj perestrojci, vođenoj pod parolom "Evropa zdaj!". Usamljenom Kiri Gligorovu je ostalo da spašava Makedoniju od prijetećeg građanskog rata između Makedonaca i Albanaca. Rat je buknuo u Hrvatskoj, a potom se svom žestinom prenio u Bosnu i Hercegovinu. Njegovi vladari postali su Slobodan Milošević, Franjo Tuđman i Alija Izetbegović, ličnosti različitog karaktera i lideri različitih ciljeva i nejednake političke i vojne moći.

Miloševićeva pojava bila je fatalna i za Srbe i za druge narode s kojima su živjeli. Umišljajući da je novi Tito, bolesno opsjednut vlašću, bio je čovjek nerazumnih političkih odluka i postupaka. Tuđmanova vlastodržačka pohlepa nije bila ništa manja. Ta, zaboga, bio je general, medijski promoviran u oca nacije. Apsolutna vlast nije bila mrska ni Aliji Izetbegoviću, ali on je imao isuviše teških iskušenja, ne samo tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, da bi u njoj mogao uživati. Ovoj trojici vladara rata i mira na Balkanu bilo je zajedničko još nešto – od početka su se okružili impresivnim brojem opskurnih tipova, od bivših udbaša i okorjelih kriminalaca, do ratnih profitera i generala koji će postati ratni zločinci. Cijeli politički, vojni i policijski vrh Srbije naći će se u Haagu. Milošević je, nakon maratonskog suđenja, nađen mrtav u ćeliji Haškog tribunala, dok je Tuđman završio na Mirogoju. Navodno ga je smrt spasila od optužnice koju je protiv njega pripremala Carla del Ponte. Izetbegović ih je nadživio obojicu, ali teško da je sa ovog svijeta otišao sretan. Iza njih su ostale korumpirane političke elite i ekonomski posrnule države siromašnih i frustriranih građana.

Danas nisu sporni razlozi koji su doveli do neizbježnog nestanka zajedničke države. Neporecivo je takođe utvrđeno da je srpski nacionalizam bio glavni krivac što je njena politička sahrana pokrenula veliku ljudsku tragediju. Dobrica Ćosić je razbuktavao srpski nacionalizam teorijom prema kojoj su Srbi pobjeđivali u ratu, a gubili u miru. To bi možda moglo biti tačno, ali samo u slučaju da se Ćosićeva zavodljiva teorija protumači tako da su Srbi bili gubitnici u miru zato što nikad nisu znali da urede mir i žive u miru. Kad je iz njihovog zagrljaja utekla i Crna Gora, "drugo oko" u srpskoj glavi, kad je potom i Kosovo postalo nezavisno, slika Srbije ukazala se kao slika zemlje koja više nikome ne može biti gazda osim sebi. Ali, da vidimo šta su, nakon svega, građani propale jugoslovenske federacije dobili. Naše bivše republike, danas mali protektorati EU i Njemačke žive po diktatu svjetskih bankara, koji su im oteli pristojan komad ekonomskog i političkog suvereniteta. Dvadeset i dva miliona ljudi živjelo je u zemlji koja se razvijala, a sad su opet među zemljama u razvoju. Njihove elite su sretne ako u okrilju Trećeg svijeta, gdje Titovo ime još odzvanja, mogu nešto ušićariti. Srbija je to prva shvatila, i koliko god joj četnički vođa Draža Mihailović bio mio i drag, šalje svoje emisare u zemlje nesvrstanih da nastave priču tamo gdje je Tito davno stao. On je jugoslovenskim firmama osigurao toliko poslova i profita da je bez premca bio najuspješniji menadžer svog vremena.

Kad je Slovenija ušla u veliku evropsku porodicu, dočekana je kao "zvijezda na nebu Evropske unije". Osam godina kasnije ona je postala "zvijezda padalica". Zemlja se našla u ekonomskoj, finansijskoj i socijalnoj krizi. U javnosti su se čula mišljenja da Slovenija u posljednjih šezdeset godina "nikada nije bila u jadnijem stanju". Slovenci su izašli na ulice, protestujući protiv korumpirane vlasti. U junu ove godine bivši premijer Janez Janša nepravomoćno je osuđen na dvije godine zatvora zbog korupcije, a nešto kasnije je i bivši šef slovenačke policije Igor Bavčar zbog pranja novca zaradio sedam godina robije. Janša i Bavčar su bili prvoborci u kampanji za otcjepljenje Slovenije od SFRJ, a onda se ispostavilo da su se borili za državu u kojoj će moći nekažnjeno krasti i bogatiti se. Svoju pohlepu za nezakonitim bogaćenjem skupo je platio i bivši hrvatski premijer Ivo Sanader, a slično bi mogao proći i nedavno pritvoreni dugogodišnji predsjednik Hrvatske gospodarske komore Nadan Vidošević. Sanader, Janša, Bavčar i Vidošević su samo neke od političkih zvijezda koje su bljesnule na nebu postkomunističkog Balkana, da bi skončale u kaljuži korupcije i nezajažljive krađe. Oni su perfsonifikacija kompletnih postkomunističkih garnitura u zemljama bivše Jugoslavije, koje su opljačkale vlastite narode i ostavile ih bez budućnosti.