Kliker.info

Napokon, pravda; najraniji znakovi početka kasne, djelomične pravde, ali još uvijek mjere pravde.

Nema veselja što će vaš premijer i ministar odbrane vaše zemlje postati traženi u cijelom svijetu, ali je nemoguće ne osjetiti zadovoljstvo zbog početka nekog pravdanja.

Piše : Gideon Levy

U Izraelcima koji se valja i žrtvuje; u beskrajnim samopravednim pločama na TV-u; u vapajima o antisemitskom svijetu i nepravdi povezivanja Izraela s Hamasom, nedostaje jedno temeljno, sudbonosno pitanje: Je li Izrael počinio ratne zločine u Gazi? Niko se ne usuđuje baviti ovim kritičnim, ključnim pitanjem: je li bilo ili nije bilo zločina?

Ako su počinjeni ratni zločini, masovno ubijanje i izgladnjivanje, kako sugerira hrabri tužitelj Karim Khan onda za njih postoje odgovorni zločinci. A ako postoje ratni zločinci, dužnost je svijeta da ih privede pravdi. Za njima se mora proglasiti potjernica i uhapsiti.

Ako je Hamas počinio ratne zločine – a čini se da o tome nema argumenta – onda njegovi zločinci moraju biti izvedeni pred lice pravde. A ako je Izrael počinio ratne zločine – a čini se da o tome nema argumenta u svijetu, osim u samoubilačkom samozavaravajućem Izraelu – odgovorni za njih također moraju biti izvedeni pred lice pravde.

Njihovo spajanje ne implicira moralnu simetriju ili pravnu jednakost. Čak i da su Izrael i Hamas optuženi odvojeno, Izrael bi digao buku protiv suda.

Jedini argument koji se sada čuje u Izraelu je da je sudija kurvin sin. Jedino predloženo sredstvo za sprječavanje njegove oštre kazne je nanošenje štete Međunarodnom krivičnom sudu u Haagu.

Uvjeriti prijateljske nacije da ne poštuju njegove presude, nametnuti sankcije (!) svojim sudijama. Tako razmišlja svaki kriminalac, ali država nema pravo tako razmišljati. Dva međunarodna suda, na kojima se sudi Izraelu i Izraelcima, zaslužuju poštovanje države, a ne prijezir. Nepoštivanje suda od strane Izraela samo će povećati popis optužbi i sumnji protiv njega.

Bolje je da Izrael, u ovom teškom trenutku, konačno pogleda unutra da vidi svoj portret. Bolje da je sebe krivio za nešto, bilo šta, nego krivio cijeli svijet. Kako smo mi došli do ovoga, to bi trebalo biti pitanje, a ne kako su oni došli do ovoga.

Kada ćemo konačno preuzeti odgovornost za bilo šta, za nešto što se radi u naše ime? 106 parlamentaraca koji su potpisali peticiju protiv ICC-a i nula onih koji su potpisali nepostojeću peticiju protiv izraelskih ratnih zločina tužan su odraz zemlje: ujedinjeni protiv provođenja pravde, ujedinjeni u vječnom osjećaju žrtve, nema desno i nema lijevo, nebeski zbor. Ako Izrael jednog dana bude osuđen za ratne zločine, mora se imati na umu da je 106 zastupnika glasalo za odbacivanje onih Benjamina Netanyahua i Yoava Gallanta.

Pojas Gaze je u ruševinama, njegovi stanovnici ubijeni, ranjeni, siročad, izgladnjeli, siromašni, iako je većina njih bila nedužna. Ovo je očito ratni zločin. Svi u Izraelu gledaju na izgladnjivanje kao na legitimno sredstvo, koje treba podržati ili mu se suprotstaviti, kao i namjerno masovno ubijanje. Kako bi iko mogao tvrditi da nije bilo gladi ili namjernog masovnog ubijanja?

Dan nakon ICC-a, Izrael se mora ponovno okupiti za introspektivni nacionalni obračun, nešto što nikada prije nije učinio. Svaki Izraelac mora se zapitati: Kako smo došli do ovoga? Nije dovoljno okriviti Netanyahua, glavnog krivca, niti je dovoljno uljepšati ovo izbjegavajućim argumentima o hasbari, pogrešnim pravnim savjetima i ekstremnim primjedbama izraelskih zvaničnika.

Pitanje je daleko dublje: Izrael je 57 godina održavao režim nedjela i zla, a sada se napokon svijet budi i počinje djelovati protiv njega. Hoće li također moći probuditi barem neke Izraelce iz njihovog bezobzirnog, uvrnutog osjećaja za pravdu?