Kliker.info

Prvi radni zadatak u Srebrenici obilježila pogibija kolegePrije sedam godina je došla u BiH na odmor i kontaktirala ljude iz Međunarodne komisije za nestale osobe (International Commission on Missing Persons – ICMP), nakon čega se prijavila na konkurs za forenzičkog arheologa i antropologa. Dobila je ugovor od 2008. godine, kada napušta Englesku i dolazi u Tuzlu, gdje je prvih pet mjeseci radila u mrtvačnici, sve dok nije počeo terenski rad.Aličehajić kaže kako posao forenzičkog antropologa i arheologa počinje s otkrivanjem masovne grobnice. Dolaskom na teren, ekipa procjenjuje koji je najbolji način ekshumacije i dokumentovanja dokaza koji bi mogli biti važni za sudsko procesuiranje zločina i identifikaciju žrtava.

“Zatim određujemo granice grobnice i koristimo alatke kako bismo očistili posmrtne ostatke, sve fotografišemo i radimo 3D mapiranje. Sve što se uradi, radi se zbog daljeg proceusiranja zločina. Najvažnije je sve dokumentovati, jer ćete u protivnom izgubiti dokaze”, opisala je svoj posao Aličehajić.Sekundarna grobnica u okolini Srebrenice bila je prva na kojoj je radila. Kaže kako joj nije bilo teško raditi, jer se dugo pripremala za to, ali svoj prvi zadatak pamti po pogibiji kolege, koji je stradao u saobraćajnoj nesreći prilikom povratka sa ove teško pristupačne lokacije.

Fizički i psihički naporiEsma Aličehajić u ICMP-u radi kao jedini terenski forenzički antropolog/arheolog. Objašnjava kako terenski rad predstavlja fizički napor, a suočavanje s rodbinom nestalih psihički.”Oboje je teško na svoj način, ali psihički aspekti ostavljaju dugotrajnije posljedice na osobu”, pojašnjava Aličehajić.Kaže kako svoj posao može raditi samo ukoliko emocije isključi i sve obavlja profesionalno.”Sebi ne dozvoljavam da to nosim kući, jer bi to imalo negativan utjecaj na mene. Slobodno vrijeme provodim s prijateljima, rodbinom, volim da kuham i gledam filmove”, ispričala je Aličehajić za AA i dodala kako se najviše druži s kolegama iz ICMP-a, ali da imaju pravilo da nakon 19 sati “ne smiju” pričati o poslu.

Ispričala je i kako joj se nikad nije desilo da joj se prizori s grobnica javljaju u snu, ali da zna kolege kojima se to desilo nakon prvog dolaska na grobnicu.”Ja sam to studirala i uvijek se spremala za ovakav rad, tako da sada nemam nikakve psihološke tegobe”, rekla je Aličehajić.Pitali smo je da li još uvijek gleda serije, zbog kojih je djelimično i izabrala ovaj poziv. Rekla nam je da ih ne prati, otkad zna da nisu previše realne.”Naravno da nisu realne, jer oni cijelu priču moraju prikazati za pola sata ili sat. To u životu ne ide tek tako. Naravno, oni moraju unijeti stručno znanje u seriju, inače ne bi imalo smisla, ali to, nažalost, u stvarnosti ide mnogo sporije”, kaže Aličehajić.
Proces pronalaženja nestalih teče mnogo sporije i zavisi od vrste grobnice u kojoj su pronađeni posmrtni ostaci. U proces su, osim ICMP-a, uključene i lokalne institucije, patolozi i samo njihov zajednički, koordinirani rad donosi rezultat.A rezultat je identificiranje posmrtnih ostataka na osnovu DNK podudaranja s uzorcima krvi koji se nalaze u bazi podataka. Tada porodice nestalih konačno nađu svoj smiraj i mogućnost da svoje najdraže sahrane na dostojanstven način.”Bude mi jako drago kada se to desi pošto smatram da to njima znači da mogu nastaviti sa svojim životima”, kaže Aličehajić.

Tomašicu pamti po mirisu neraspadnutih tijela, Perućac po specifičnom terenuRadeći u ICMP-u Esma Aličehajić je bila na više od 70 masovnih i manjih grobnica. Kaže da joj je najteže bilo raditi na jezeru Perućac, jer je teren bio specifičan. U traganje je bilo uključeno 200 volontera, mnogo radnika i sve je zahtijevalo veliku organizaciju. Dodaje kako je bilo i fizički naporno, jer su pokrivali površinu od 50 kilometara, bez mogućnosti pristupa automobilom ili čamcem.Poseban profesionalni izazov bila je masovna grobnica Tomašica kod Prijedora. Kako je ispričala Aličehajić, tijela su pronađena u glini, bez kisika, pa se nisu raspadala na uobičajan način. Meko tkivo se saponificiralo i stvaralo jak miris.

Na grobnicu su svaki dan dolazili i članovi porodica nestalih, koji su na sve načine pokušavali pomoći ekipama koje su radile na ekshumaciji. Spremali su kafu i hranu, a donijeli su i peć kako bi se mogli ugrijati.”Svakih pola sata smo trčali do peći da nam se vrati osjećaj u ruke, pa opet nastavljali s radom”, objašnjava Aličehajić.
Dodaje i kako se nije pokajala što se vratila u BiH i da smatra kako je sve dobro iz nekog razloga. Kaže kako su njeni roditelji ponosni na njen izbor i odluku da se vrati u rodnu zemlju. (Kliker.info-AA)