Kliker.info

Fizičari koji rade na Velikom hadronskom sudaraču (LHC) nadaju se kako će im nova razina energije sudaranja omogućiti stvaranje mikroskopskih crnih rupa, koje bi mogle dokazati postojanje paralelnih univerzuma, piše ZME Science.

Od aprila  ove godine, LHC je započeo sudaranje čestica pri energiji od čak 13 Teraelektronvolti (TeV). Iako se radi o, objektivno, jako malo energije – usporedivo s kinetičkom energijom komarca koji leti – ta je energija fokusirana na iznimno malom području, mjestu sudara dvaju čestica, koji potom rezultiraju stvaranjem novih čestica.

Golemi detektori postavljeni na nekoliko lokacija prstena LHC-a, dugog 27 kilometara, mjere vidljive sile i čestice nastale u hiljadama  sudara koji se odvijaju svake minute, nakon čega su najčešće potrebni mjeseci za analizu i interpretaciju podataka.

Osim onog što se jasno vidi nakon sudara, naučnici  pažljivo bilježe i ono što se ne vidi – ukupna količina energije koja ulazi u sudar mora biti jednaka energiji koja iz njega izlazi, te svaki nedostatak energije (u vidu čestica ili zračenja) znači da je nastala čestica ili zračenje koje detektori nisu mogli otkriti.

Iz vidljivog dijela sudara,  potom pokušavaju odgonetnuti svojstva ‘nevidljivih’ čestica nastalih u sudaru. Ta svojstva se potom uspoređuju s predviđanjima teoretskih fizičara, kako bi se pobile ili potvrdile teorije koje pokušavaju odgovoriti na trenutne najveće misterije u fizici.

Hiljade crnih rupa svaki dan

Teorija na kojoj trenutno radi grupica naučnika  nada se da se u LHC-u upravo stvaraju mikroskopske crne rupe.

Mogućnost stvaranja crnih rupa bila je jedan od glavnih razloga protesta  protiv LHC-a 2008. godine, prije prvog puštanja u pogon, no prije nego što se itko krene spremati za novi val protesta , treba znati da se aktualni eksperiment vrti od juna ove godine, te da je ili već napravio stotine ili hiljade  mikroskopskih crnih rupa, ili ih ne može napraviti sa sadašnjom razinom energije.

Koliko je energije potrebno za stvaranje mikroskopskih crnih rupa? Ovisi o teoriji. Da bi stvaranje takvih pojava uopće moglo biti moguće, morali bi živjeti u višedimenzionalnom prostoru, što je i glavni razlog zašto se za njima traga. Ukoliko ih pronađemo, nakon detaljnje analize sirovih podataka iz detektora sudara, to bi značilo da je naš vidljivi svemir samo dio šireg prostora, skrivenog od nas u dimenzijama koje ne vidimo.

Za stvaranje crnih rupa, računaju teoretičari, potrebno je barem 9,5 TeV ako živimo u šestodimenzionalnom prostoru, te čak 11,9 TeV ako živimo u prostoru s deset dimenzija. Obje razine energije unutar su raspona s kojim LHC trenutačno raspolaže, te je realno pretpostaviti da je već došlo do stvaranja crnih rupa, ukoliko je teorija ispravna.

Ukoliko su mikroskopske crne rupe nastale na LHC-u, vrlo brzo su ‘isparile’ i pretvorile se u druge čestice, zahvaljujući Hawkingovoj radijaciji. Zbog male početne mase, nestale bi u djeliću sekunde (0.0000000000000000000000000001 sekunde) i ne bi imale vremena ni prilike upiti dodatnu masu i uzrokovati globalnu katastrofu, scenarij kojeg su se protivnici LHC-a najviše bojali.

Postoje li paralelni svjetovi?

Što bi točno značilo otkriće postojanja dodatnih dimenzija za nas? Skrivaju li te dimenzije paralelne univerzume u kojima se nalaze različite verzije našeg? Alternativne povijesti i posljedice odluka koje u ovom nikad nismo donijeli?

Djelatnik CERN-a Mir Faizal tvrdi kako je ta vrsta rasprave, za sada, bespredmetna.

– Obično, kad ljudi razmišljaju o multiverzumu, misle na interpretaciju kvantne mehanike koja zamišlja brojne paralelne svjetove, u kojima je svaka mogućnost ostvarena – rekao je Faizal .

– Ove teorije ne možemo testirati, stoga padaju pod domenu filozofije, a ne znanosti. To nije ono što mi mislimo pod ‘paralelni univerzumi’, mi mislimo na stvarni univerzum u više dimenzija.

Brojni teoretski fizičari već dugo vjeruju da je postojanje dodatnih dimenzija ključ za razumijevanje gravitacije – sile koja je znatno slabija od svih drugih elementarnih sila. Albert Einstein vjerovao je da je gravitacija virtualna sila – posljedica zakrivljenosti prostora i vremena koju uzrokuje masa. Moderni fizičari vjeruju kako se radi o samo još jednoj elementarnoj sili, koju prenosi čestica graviton. Ukoliko postoje dodatne dimenzije, moglo bi se dogoditi da gravitoni ‘bježe’ u te dimenzije, te da je zato gravitacija toliko slaba u našem trodimenzionalnom svemiru.

Otkriće postojanja dodatnih dimenzija također bi razveselilo teoretske fizičare koji rade na raznim teorijama superstruna, koje su kandidati za sveti gral fizike – takozvanu ‘teoriju svega’ koja bi objedinila sve četiri fundamentalne sile – gravitaciju, elektromagnetizam, te slabu i jaku nuklearnu silu. Sve teorije superstruna ovise o višedimenzionalnom svemiru, i ne bi mogle vrijediti u slučaju da postoje samo tri dimenzije prostora i jedna dimenzija vremena.