Faruk Kajtaz : Postaje li BiH “evropski tamni vilajet”?
Predsjednik BH entiteta RS i lider SNSD-a, Milorad Dodik, reče ovih dana u jednom od svojih brojnih intervjua kako sebe vidi kao predsjednika „nezavisne RS“. Odredio je sebi Mile i rok…do 2030. godine.
Nije to ništa novo…Dodik je i ranije zakazivao rokove i prijetio ovim ili onim…baš kao što nije novo ni to što se u EU i na političkom Zapadu ne osvrću na pravi način na ovakve opasne „igrarije“.
Dodik kao dio problema je nekakva uvrnuta konstanta, koja je već uračanuta u ovdašnju permanentnu političku krizu, koja se, istina, stidljivo retorički osuđuje, ali se praktički i suštinski – ništa ne poduzima. I sve dok je stanje takvo kakvo jeste – mlitavo, nikakvo i na nivou forme, a ne jasnog sadržaja – Dodik će da „puše u jedne te iste diple“.
Diple mogućeg sukoba!
Kada zagusti malo se primiri, a kada glavna opasnost prođe – opet se razgoropadi. I tako ukrug…
U najboljem slučaju ga se pokušava nekako marginalizirati ili „zaobići“, ali to je sve što se događa. Kako nema jasnog i konkretnog odgovora, Dodik, naravno – nastavlja sa svojom (kvazi)politikom, koja je kombinacija pragmatizma i dobro isplanirane ucjene.
I to ne samo svojih „partnera“ u vlasti, već i predstavnika „međunarodne zajednice“, koja se satra okolo objašnjavati kako to nije OK i da bi se Dodikova retorika „trebala mijenjati“. Naravno da bi trebala, ali se to neće dogoditi samo od sebe i bez nekog ozbiljnog razloga.
Dodika mogu „urazumiti“ samo jasne i precizne mjere! Jasna i brza „doktrina šoka“.
Nekakav konačno usaglašen stav „kolektivnog Zapada“ da se njegovo ponašanje i djelovanje neće dalje trpiti. Takvih mehanizama, naravno, itekako ima, mada se ne koriste. Najvažnije je pitanje – zašto?
Jer ima prečih tema od BiH u ovom rovitom vrlom novom svijetu? Jer je Dodik prejak i pod ruskim kišobranom ili Zapad još procjenjuje da se sa njim može „dogovoriti“?
Bez obzira šta su odgovori na ova pitanja, jasno je da baš Dodik određuje ritam krize u BiH i dinamiku političkih zbivanja.
EU i Zapad na sve to djeluju krajnje autistično i kao da od drveta ne vide šumu. Uporno se nudi nekakva „evropska perspektiva“, čak i kada je niko i ne traži!? Ponajmanje Dodik.
Zapad vjeruje da će se Mile u nekom velikom obratu „promijeniti“ (baš kao što je to naivno vjerovala i „Trojka“) i da će se konačno doći do cilja uprkos makadamu po kome se voze ta „evropska kola“. Suština je, ipak u nedostatku jasne politke, pa možda i namjeri da se BiH ostavi u vječnom političkom limbu, kao zalog aktivacije krize…
Kao „evropski tamni vilajet“ iz koga se uvijek može izvući nekakva nova kriza ili se pak naći razlog zašto se nešto neće ili hoće.
Zbog ovakvog ponašanja, prije svega EU u interakciji sa Dodikom, BiH je osuđena na vječno čekanje. Stiješnjena između Dodikove strategije permanentne krize i evropskog permanentnog optimizma.
U svojevrsnoj igri “gluhih telefona“ u kojoj nema pobjednika niti poraženih, osim same države BiH i njenih građana. BiH je tako zaleđena u vječnom niskom startu za trku prema EU, koja nikada istinski ne počinje.
Ako trka možda i krene…kako to izvesti sa ovakvim Dodikom ili još bolje ovakvom EU?
Jeste li i vi šokirani?
Komentari