Kliker.info

Američka „crna lista“ u BiH i na Balkanu se značajno proširila i uvećala. Najbližim saradnicima predsjednika RS – Milorad Dodika, koji je i sam već nekoliko godina na tom „popisu“.

Iz američkog State Departmenta su naveli kako je uvrštavanje predsjedavajućeg NSRS Nenada Stevandića, premijera RS Radovana Viškovića, člana Predsjedništva BiH Željke Cvijanović i ministra pravde RS Miloša Bukejlovića, u skladu sa Izvršnom uredbom 14033.

Piše : Faruk Kajtaz

I to “zbog odgovornosti za ili saučesništvo ili zbog direktnog ili indirektnog učešća u kršenju ili postupku kojim je opstruisana ili ugrožena provedba bilo kojeg regionalnog sporazuma u oblasti sigurnosti, mira, saradnje ili sporazuma o međusobnom priznavanju ili okvira ili mehanizama odgovornosti koji se odnose na Zapadni Balkan, uključujući Dejtonski mirovni sporazum”.

Reakcija iz enetiteta RS je, kao i puno puta do sada, bazirana na relativiziranju i minimiziranju značaja ovakvih američkih odluka. Navikli su oni i na gore…Cvijanovićka se čak i sprda sa sankcijama, tvrdeći da se radi o „umirivanju Bošnjaka“.

Ovakav stav iz Banja Luke je očekivan, pa i logičan zna li se kako su se proveli svi oni koji su do sada došli na „crnu listu“ SAD. Ostali su praktički „neokrznuti“! Osim nemogućnosti putovanja u SAD i zamrzavanja imovine, (koju ionako ne posjeduju „preko bare“), ništa toliko loše ili problematično im se nije dogodilo!

Zapravo, te „sankcije“ su samo „podigle cijenu“ Dodiku i ostalima. Kako u Beogradu – tako i Moskvi. Ako je to bio cilj ovih sankcija – onda se radi o potpunom uspjehu!

Glavni problem američke „crne liste“ i sankcija je u tome što je to (još uvijek) više neka vrsta javne diplomatske poruke. Svojevrsni „blef“, nego stvarna odluka da se nešto zaista napravi.

Naime, Amerikanci igraju klasičnu i dobro poznatu igru „štapa i mrkve“, nadajući se da će kombinacijom (blagih!?) pritisaka i ozbiljnih koncesija – Vučića i Dodika skrenuti sa utabanog „ruskog puta“.

Dodik i Vučić, naravno, znaju suštinu ovako postavljene amaričke igre, pa ih „zabole uvo“ za crne liste i sankcije. Posebno dok Washington samo blefira, a Moskva ih stoji „ko beton“.

Osnovni problem je u tome što je američka mrkva, koja se nudi „podebela“, a štap na kome je prikačena „prekratak“. Lako dohvatljiv.

Ova „debela mrkva“ se ogleda u stalnim toleriranjima starih i novih problema, koje Dodik generira na dnevnoj osnovi i uz asisitiranje Moskve i Beograda. Njegovim uvlačenjm u vlast pod svaku cijenu, bez obzira na opstrukcije ili krajnje namjere. Suštinskim razvlašćivanjem „političkog Sarajeva“ u korist HDZ BiH i stalnim odgađanjem ozbiljnog suočavanja sa Dodikom!?

Čak i nakon negiranja nadležnosti Ustavnog suda BiH, što se u svakoj državi nesumnjivo tretira kao neka vrsta državnog udara. Najbolji dokaz za jednu takvu „debelu mrkvu“ je i stav glavog američkog pregovarača za Zapadni Balkan Gabrijela Escobara, kako Dodiku treba dati još vremena.

Kao to što radi nije prihvatljivo, ali…

Takva vrsta „nagodbene diplomatije“ i „čekanja“ je i dovela do onoga čemu ovih dana svjedočimo. Dodikovih stalnih nastraja na suverenitet BiH putem negiranja nadležnosti njenih državnih tijela vlasti. Nije to nikakvo „ugrožavanje provedbe Dejtonskog sporazuma“, već jasna secesionistička politika, koja dobija na zamahu, prije svega, zbog slabe reakcije i čvrstog stava. Gotovo u dlaku istog kao i pred period krvavih ratova na prostoru Balkana, kada je dobar dio Zapada htio vjerovati da Milošević neće krenuti u ratnu avanturu.

Sve dok se stvari „sređuju“ postavljanjem na nekakve crne liste i bez konkretnih posljedica, Dodik i njegovi ljudi će raditi ono što rade do sada. Razaraju BiH.

Pri tome ih neće spriječiti nikakve virtualne ili simboličke sankcije, ali bi mogle neke malo odlučnije akcije. Poput, recimo, javne i oštre osude tajnog susreta Dodika i Zorana Milanovića ili pak stalnih uplitanja Mađarske i Orbana u pitanja u BiH po principu „držanja štange Dodiku“.

Kada se to dogodi…kada SAD, recimo, pošalju Milanoviću jasnu i oštru poruku da se ne može olako sastajati i drugovati sa političarem sa njihove „crne liste“ i to iz pozicije čelnika zemlje članice EU i NATO saveza – tek tada će „crne liste“ biti nešto više od „diplomatskog papira“.

Crne liste i sankcije će imati smisla kada se svima u regionu i EU pošalju poruke da Dodik i njegovi ljudi nisu dobrodošli i da susretanja sa njima može imati ozbiljne posljedice.

Tek tada će se Dodik zaista zabrinuti i porazmisliti. Izvaditi prst iz uha i prestati pjevati jednu te istu secesionističku pjesmicu.

Nego, da se vratim na metaforu o mrkvi i štapu.

Ukoliko SAD se želi Dodika „privesti redu“ – „mrkva“ svakako mora biti puno tanja, a „štap“ znatno duži…