Kliker.info

Bosanskohercegovački ambijent prepun je nerazumljive retorike kojom se u svakodnevnoj komunikaciji naročito služe političari. No, nerazumljivost ih ne sprječava da koriste često i njima samima nerazumljivu retoriku, uvjereni da njenom prenaglašenom upotrebom doimaju slušaoce.

Piše : Enes Ratkušić ( Stav)

Izloženi takvoj vrsti terora i sami recipijenti, poput papagaja, vlastiti vokabular “obogaćuju” terminima koje ne razumiju, sudjelujući i podstičući masovno zbunjivanje koje je, da ne bi bilo zabune, samo prividno lišeno smisla. Sve je, da se ne zavaravamo, podređeno manipulaciji kao najdjelotvornijoj metodologiji političke prakse zbunjivanja i sluđivanja.

U jednom komunikacijskom neredu ne treba isključiti mogućnost da će izrada jedinstvenog geografskog atlasa BiH u budućnosti podrazumijevati usklađivanje svih toponima i da će, primjera radi, u postojećem reljefu Bjelašnica u isti biti integrirana samo ukoliko sve strane, ekspertne grupe svih konstitutivnih naroda, usuglase stavove oko njenog postojanja. Ukoliko neko od sudionika jednog takvog projekta, međutim, izrazi sumnju, pogotovo u kontekstu nacionalnih reljefnih pariteta, onda bi zasigurno uslijedilo osnivanje posebne komisije koju bi, u cilju iznalaženja kompromisnog rješenja, ohrabrivali predstavnici međunarodne zajednice, kao i dodatni finansijski stimulansi, s obzirom na to da rješavanje tako važnih pitanja podrazumijeva osiguravanje dodatnih budžetskih sredstava.

Takve vrste slutnja, ma koliko se doimale bulažnjenjem, nisu isključene. One su više nego izvjesne i treba ih očekivati. Naravno da treba, ako već imamo ljude, i to pozamašan broj, preko 120 hiljada, koji su jasno i glasno rekli i ko su i šta su i kojem se Bogu klanjaju, ali bi ih neko sad, uprkos toj jasnoći, svrastao u nerezidentne, držeći valjda da prilikom davanja iskaza nisu bili dovoljno ubjedljivi, da ih je neko pogrešno nagovorio i sl.

Uistinu, trakavica oko popisa stanovništva, najilustrativnije je svjedočanstvo kakve su sve nebuloze moguće u ovoj zemlji. Rijetko koji tekst, kojim obiluju brojne novine, časopisi i internet-portali, nudi decidan odgovor šta je u toj metodologiji popisa toliko sporno, da bi cjelokupan projekt i golemi milionski iznosi možda pali u vodu. Još je manje jasno kako je projekt uopće mogao otpočeti a da principi rada nisu dogovoreni. Na koncu, kakve veze anketirani imaju s navodnim “greškama” popisivača i ko to nakon davanja podataka ima pravo pripadnike jednog naroda poslije sedamdeset godina vraćati u status “neopredijeljenih”?!

Upravo tako, jer sve su prilike da prisustvujemo pokušaju reafirmacije političkih igara za koje se naivno mislilo kako su povijesno dokinute. Cijeli je problem oko popisa stanovništva, treba to otvoreno reći, u “bošnjačkoj prekobrojnosti”, i sva je energija podređena planu njihovog reduciranja na “razumnu mjeru”. No, problem je što se to pitanje ne može rješavati na način kako se to uradilo 1946. godine?! “Bošnjački višak” tadašnje partijske vlasti riješile su na jednostavan način. Narodu kojeg su na početku rata proglasima pozvali da se pridruži borbi protiv neprijatelja, jasno ga imenujući i na historijskim zasjedanjima u kontekstu definiranja BiH kao ni muslimanske, ni srpske, ni hrvatske, nego i muslimanske i srpske i hrvatske, samo su dodijelili rubriku “neopredijeljen”. Kratko i jasno, u duhu partijske nepogrješivosti.

Uprkos demokratizaciji društva, evidentno je da je bošnjačka prekobrojnost i ovoga puta glavni problem i da su sva moguća obrazloženja i prijedlozi nebošnjaka iz statističkih ustanova podređeni usklađivanjima koji bi jednu populaciju skresali na prihvatljiviju cifru. Van je svake sumnje da su takvoj vrsti epiloga podređene sve maratonske igre oko popisa, čije je objavljivanje svugdje u svijetu u pravilu pitanje dana, a ne mjeseci i godina. I ne samo igre nego su i Jukićevi prijedlozi o 120.280 rezidentnih (ali bez navođenja nacionalnosti, jezika i vjeroispovijesti) očito usklađeni s kolegijalnim sugestijama iz statističkog štaba manjeg bh. entiteta, i banjalučkom šetnjom Čovića i Dodika, i svim drugim susretima i šetnjama, objelodanjenim i neobjelodanjenim.

Klupko konačno treba odmotati a ne zabeluhavati javnost saopćenjima da je u razgovorima postignut napredak, koja i retorički i stvarno više asociraju na pregovore predstavnika zaraćenih strana o prekidu vatre negoli kakvih metodoloških nesporazuma iz domena statističke nauke. Bošnjački odgovor zato mora uslijediti i mora biti glasan i jasan. U protivnom, predstavnike u vlastima i institucijama više niko neće doživljavati zaozbiljno