Kliker.info

“Nacionalni ključ” kao oblik političke prakse činjenica je koja se u svim dosadašnjim analizama razloga raspada bivše države rijetko kad i spominjala a kamoli ozbiljno tretirala. Raspad Jugoslavije otpočeo je suštinski s destrukcijom ovog modela, koji je na bazi pariteta osiguravao nacionalnu ravnopravnost u vlastima.

Piše : Enes Ratkušić (Stav)

Progonom iz prakse, odnosno promocijom demagoškog uputstva po kojem nije važno ko je koje nacije nego je važno da je stručnjak, srpski kadrovi u bivšoj Jugoslaviji ovladali su vojskom, policijom i inostranim poslovima kao najvažnijim segmentima društva. I onda, kada se neko dosjetio da njihovu participaciju u vlastima pokuša vratiti u razumne okvire, kod istih se do neslućenih razmjera razvio osjećaj ugroženosti.

Načelno gledajući, paroli koja preferira stručnost na prvo se slušanje nema šta prigovoriti. Zaista je, iz perspektive efikasnosti i kvaliteta djelovanja, samim tim i dodjeljivanja važnih društvenih uloga, svako preferiranje etničke pripadnosti u odnosu na stručne sposobnosti više nego suludo. No, takvo se pravilo može odnositi samo na pojedinačne slučajeve?! Napadno preferiranje “stručnosti” u političkoj praksi, međutim, u pravilu je paravan za klasičnu diskriminaciju s obzirom da afirmira fašistoidna uvjerenja po kojima su neki narodi stručniji, sposobniji, pametniji, iskusniji, dok su drugi lišeni spomenutih kvaliteta i nepodesni da na principima načela jednakosti participiraju u vlasti.

Aktualni zagovarači teze o neodrživosti BiH sve otvorenije posežu za reafirmacijom načela koje je došlo glave bivšoj državi, a za bojati se da će se historija ponoviti. Dodik i Čović prednjače u takvoj vrsti politike i, što je najpogubnije za zemlju, ne nailaze na adekvatan odgovor. Dodik taj posao radi na osnovu vlastite bahatosti i neshvatljivo tolerantnog odnosa međunarodne zajednice, koja je takvu vrstu političke prakse stimulirala dodjeljivanjem samog entitetskog imena. I sad, kad popisno ogledalo predoči da su nesrpski kadrovi u RS-u marginalizirani, najednom se aktualizira priča o ugroženosti Srba pa čak i samog entiteta.

Predsjednik HDZ-a taj princip pariteta narušava na puno prepredeniji način – boreći se za jednakopravnost?! Nakon što je pozavršavao poslove oko uspostavljanja pune hrvatske dominacije u Hercegovačko-neretvanskom kantonu računajući na bošnjačku ravnodušnost i širokogrudnost, Čović je krenuo u napad i na državne institucije. Na meti njegove metle posebno se našla Granična policija, u kojoj su precizno utvrđena pravila važila od 2000. godine, kada je konstituirana, sve donedavno dok ih, pored Mektićeve zauzetosti “velikim problemima” i bošnjačke bezbrižnosti, njegov direktor Zoran Galić nije ispreturao po “vlastitim” zamislima.

Od 2000. godine u Graničnoj policiji precizirano je da direktorsko mjesto zauzima Hrvat, pomoćnik je Srbin, dok je Bošnjacima dodijeljeno mjesto zamjenika. Druge šefovske pozicije, također, bile su nacionalno izbalansirane, a onda se prije godinu dana otprilike direktor odlučio na jednu promjenu. Na mjesto šefa kancelarije za profesionalne standarde i unutrašnju kontrolu, koje je pripadalo Bošnjacima, postavljen je Hrvat, dok je Bošnjacima “zauzvrat” velikodušno dodijeljeno šefovanje potpuno marginalnim sektorom Strateško planiranje i evropske integracije. Zahvaljujući toj na prvi pogled “maloj kadrovskoj korekciji”, HDZ je ostvario punu dominaciju u DGS-u te vedri i oblači u svakom pogledu.

Novoustoličeni HDZ-ov kadrovik Vladimir Popović, čije je napredovanje u službi više nego sumnjivog karaktera i čije se ime veže za posredovanje u bjekstvu nekadašnjeg člana predsjedništva BiH Ante Jelavića u Hrvatsku, posao ne obavlja poput njegovog prethodnika Bošnjaka, koji je korespondenciju s direktorom ostvarivao preko pomoćnika, odnosno Srbina, kako su to procedure i nalagale. Novi šef zaobilazi pomoćnika i, zahvaljujući naprasno promijenjenim pravilima igre, sve odluke prosljeđuje direktno Galiću, što HDZ-u omogućava potpunu kontrolu nad svim vidovima napredovanja u službi.

Kako HDZ-ov namještenik drži i mjesto šefa disciplinske komisije, eksplozija dobijanja novih naramenica, činova i ordenja pod kojim se ima posrtati rezervirana je za Čovićeve kadrove, dok drugi, budu li se “obuvali” za kakvo mjesto mogu samo naprečac biti “izuveni”. I niko se među “odgovornim” Bošnjacima ne pita šta se dogodi ni ko preko noći ukinu mjesto koje im pripada, ni ko promijeni procedure. Kao da je sve potaman i kao da baš nikakvih razloga nema za neku naročitu brigu.