Emir Suljagić : Bez razumijevanja Srebrenice, mi nismo narod, nego zbjeg
Da za početak utvrdimo sljedeće: Fikret Hodžić nam je nanio nemjerljivu štetu. Nadam se ne i nepopravljivu. Njegova umiješanost u nabavku respiratora – koja je u najmanju ruku netransparentna, a vidjećemo hoće li se ispostaviti da je i nezakonita, premda u ovom trenutku i to izgleda prilično izvjesno – u kombinaciji sa spremnošću da svoje porijeklo i gubitak koji je pretrpio u Srebrenici, u koji niko ne može sumnjati, koristi u javnosti u nepriličnom kontekstu afere – ostavila je osjećaj gorčine u ustima svih nas.
Piše : Emir SAuljagić (Oslobođenje)
Međutim, sklonost jednog dijela javnog mnijenja da skandal iskoristi da reinterpretira i repozicionira mjesto Srebrenice u narativu ne samo o devedesetim je nedopustiva. Iskustvo srebreničke enklave između maja 1992. i jeseni 1995. godine, kada su inžinjerijske jedinice Bratunačke i Zvorničke brigade, zajedno sa lokalnim komunalnim poduzećima, obavile posljednja prekopavanja masovnih grobnica je centralno iskustvo Bošnjaka u 20. vijeku.
Kamen temeljac
Reinterpretirati genocidnu operaciju u Srebrenici kroz, i to treba reći otvoreno, kulturrasistički okvir u kojem su se međusobno “poklali seljaci”, graniči sa negiranjem genocida. Repozicionirati iskustvo srebreničke enklave i premjestiti ga na margine istorijskog iskustva Bošnjaka, jer je, eto, namještanje tendera ne samo uporedivo nego gore od masovnih grobnica u istočnoj Bosni, nije ništa drugo nego svojevrsno amnestiranje Ratka Mladića i Radovana Karadžića.
Implikacija , tako česta u posljednjih nekoliko dana, da među preživjelima srebreničke genocidne operacije postoje oni koji su rado utržili svoje najmilije, svoje sinove i očeve je u toj mjeri dehumanizirajuća da se slobodno može reći da postavlja temelje za buduće genocide. Da stvar bude gora, spremnost na izricanje javnog komentara o Srebrenici je obrnuto proporcionalna znanju o tome šta se tamo događalo tokom troipogodišnje opsade i pada.
Srebrenica nije sveta zbog bilo koga od nas koji smo preživjeli njen pad. Srebrenica je sveta jer je priznata. U tom priznanju, makar reduciranom i na pet dana jula 1995. godine, stječe se dvjesta godina nekažnjenog ubijanja bosanskih i balkanskih muslimana.
Svoditi to iskustvo na jednu kriminalnu aferu u koju je umiješan čovjek slučajno rođen i slučajno preživio bi bilo isto kao i kriviti Jevreje iz varšavskog geta koji su se bavili švercom da bi preživjeli – a takvih je neumitno bilo – za sudbinu geta. Podjednako nepravedno bi bilo ustvrditi da je od nacista gori Chaim Rumkowski, šef Judenrata u getu u poljskom Lodzu, koji je bio toliko žedan moći da je izdavao vlastiti novac, geto pretvorio u industrijsku zonu koja je radila za Wehrmacht i spremno vršio selekcije za logore smrti. To, naravno, ne dolazi u obzir.
Opravdan gnjev zbog jedne korupcijske afere se, međutim, u dijelu bh. javnosti preko noći pretvorio u frontalni napad na Srebrenicu, srebreničko iskustvo i neke od preživjelih koji se posljednjih 25 godina bave aktivizmom i bez kojih ne bi bilo Memorijalnog centra u Potočarima, za početak. Intelektualna atmosfera u Sarajevu je u godini u kojoj obilježavamo 25. godišnjicu genocida takva da se akteri afere nabavke respiratora otvoreno, u medijima glavnog toka, nazivaju četnicima, a žene koje ni do danas nisu pronašle i pokopale svoje najmilije su predmet primitivnih i zatucanih uvreda.
Srebrenica nije kamen oko vrata ovom narodu. Srebrenica je kamen temeljac strateške računice koja se svodi na sljedeće: nikad više nam se ne smije ponoviti genocid. U narativu o Srebrenici nema i ne može biti mjesta ličnoj netrpeljivosti prema bilo kome od preživjelih. Van narativa o Srebrenici, može je biti. Nije problem kritikovati preživjelog kao čovjeka, ali jeste problem kritikovati preživjelog kao preživjelog.
Nije problem kritikovati Fikreta Hodžića kao čovjeka sa manama – to je u slučaju nabavke respiratora čak i poželjno – ali jeste problem ako ga njegovi kritičari koriste kao “savršen primjer” preživjelog srebreničkog aktiviste, s očiglednim ciljem da reinterpretiraju i minimiziraju srebreničko iskustvo kao centralno iskustvo bošnjačkog naroda.
Kada istu poruku šalju Rajko Vasić, aktivisti nekih građanskih stranaka iz Sarajeva i anonimni polusvijet koji živi među sjenkama društvenih medija, najmanji zajednički sadržilac takve poruke može biti samo brutalno negiranje i odvratna revizija srebreničkog iskustva.
Ostaćemo tu dok nas Bog ne uzme
Uostalom, za 50 godina niko od nas neće biti živ, i ako ovo društvo i ovaj narod budu cijenili da je to iskustvo balast, imaće priliku da se tog balasta oslobode. Ali, ako neko misli da će nam zapušiti usta tako što će pojedinačnu moralnost – ili odsustvo moralnosti – danas projicirati na najveću kolektivnu traumu ovog naroda u dvadesetom vijeku koja se zbila prije 25 godina – prevario se.
Mi smo tu i ostaćemo tu dok nas Bog ne uzme: i zbog Munire Subašić i Hajre Ćatić i rahmetli Hatidže Mehmedović i zbog rahmetli Muniba Muminovića, koji se jednog petka prije deset godina objesio u Hadim Ali‑pašinoj džamiji u Kladnju zbog gubitka četiri sina: trojicu je ukopao, četvrtu dženazu nije imao snage da dočeka.
U zaključku, da ponovim: ove godine obilježavamo 25 godina od genocida počinjenog nad Bošnjacima istočne Bosne. Dočekujemo je u okolnostima o kojima nismo mogli ni sanjati. Niko od nas ne može ni naslutiti u kakvom ćemo se svijetu probuditi kada pandemija prođe. Mnogo je vjerovatnije da će svijet postati nestabilniji i neizvjesniji.
Okolnosti koje je prouzrokovala pandemija su razlog više za refleksiju i nastavak rada na izgradnji narativa koji će nam omogućiti da preuzmemo vlasništvo nad svojom istorijom. Bez razumijevanja događaja u istočnoj Bosni između aprila 1992. i novembra 1995. godine, to neće biti moguće. Bez razumijevanja Srebrenice, mi nismo narod, nego zbjeg.
(Autor je direktor Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari)
6 0 komentara