Kliker.info

Nezadovoljan reakcijama iz Republike Srpske – i to s razlogom, jer je briga zbog potencijalne osuđujuće presude manja nego što je očekivao – Milorad Dodik je posljednjeg dana suđenja pred Sudom Bosne i Hercegovine počeo tražiti potporu i od bosanskohercegovačkih suverenista čiji se broj, baš kao ni ono što smatraju suverenitetom, ne može odrediti, ali i od Bošnjaka kojima je Alija Izetbegović ono što je prije bio drug Tito: najveći narodni sin.

Piše : Emir Imamović -Pirke (Bljesak)

Zajednički derneci

Istina, za ovo drugo je zadužio svog advokata, Gorana Bubića, dok je sebi ostavio da objašnjava kako u suverenoj zemlji odluke ne donose stranci, ne propisuju granice slobode govora i ne mogu donositi odluke koje objavljuju po internetskim stranicama umjesto u Službenom listu. Zaboravio je, naravno namjerno, sve zajedničke derneke sa svim Visokim predstavnicima sa kojima se slagao dok mu je odgovaralo, kao što je zaboravio da su, eto, u entitetu suverene zemlje ti zli i pokvareni stranci njega montirali za premijera iako je u tom trenutku imao dva, cijela dva zastupnika u Narodnoj skupštini Republike Srpske. „'Sarajevski proces’ bio je protiv slobode govora, ovaj proces dijeli društvo. Zašto ovaj proces ne bi mogao proizvesti ono što je proizveo ‘Sarajevski proces’? Zar poruka iz olimpijskog Sarajeva srpskom narodu, manjinskom u BiH ne može biti sloboda“, kazao je advokat predsjednika RS-a, Goran Bubić.

Ozbiljniji nego su i sami mislili

Na stranu sada činjenica da srpski narod, baš kao ni hrvatski, nije manjinski, već konstitutivan u Bosni i Hercegovini, a naprijed, u fokus, poređenje ovog sa suđenjem Aliji Izetbegoviću i ostalim 1983. godine. Taj pravi, davni „Sarajevski proces“, nije proizveo ama baš ništa, ne računajući činjenicu da su neki, gotovo nasumično odabrani Muslimani, strpani u zatvor zbog Izetbegovićeve knjižice napisane 1966. i objavljene 1970., te optužbi da su, u najkraćem, zajedno i odvojeno bili daleko ozbiljniji nego su i sami mislili.

„Svako ko se bavio društvenom analitikom vrlo dobro zna da je ta grupa, iako je sama kvalifikacija da se radilo o grupi udbaški konstrukt s obzirom na to da se dobar broj njih međusobno nije ni poznavao, bila potpuno bezopasna sa stanovišta funkcioniranja sistema.Zemlja koja je tonula u sve veću krizu morala je pronalaziti krivce i, naravno, tražila ih je izvan grupacija koje su njom vladale. Sistem su rušili i definitivno srušili oni koji su njime upravljali.

Teufik Velagić, koji je, po izlasku iz zatvora nakon Drugog svjetskog rata, emigrirao u Austriju, u jednom razgovoru otkrio mi je cijeli smisao tadašnjeg djelovanja ‘Mladih muslimana’. Pojašnjavajući tu vrstu druženja, vrlo je uvjerljivo pojasnio da su svi njihovi razgovori bili motivirani islamskim moralom. ‘Državu da nam je neko dao, mi ne bismo znali šta ćemo s njom’, rekao mi je tom prilikom“, napisao je Enes Ratkušić u tekstu „Sarajevski proces – zaboravljeni ‘detalji’ jednog vremena“.

Ljeto kad su posljednji put sudili pjesnicima

„Nedžada Latića u ljeto 1983. nisam poznavao. Ustvari, nisam poznavao nikoga iz tog svijeta, koji se nije dodirivao s našim svijetom. Oni su išli u vjerske škole, stanovali su po nekim đačkim domovima, internatima, sjemeništima, ili kao podstanari u nekim podtrebevićkim kućercima i stanovima do kojih naša noga nikad nije doprla. Stigli su iz provincije, sa sela i s planine. Čitali su drukčije knjige nego mi, slušali su neku drugu muziku, u kino nisu išli na iste projekcije kao mi, nije ih bilo u kinoteci… Te ljude ću, pa tako i Nedžada Latića, upoznavati godinu dvije pred rat. S nekima od njih družit ću se u ratu. Džemaludin Latić, Nedžadov stariji brat, onaj je dvanaesti, naknadno uhapšeni, kojem će se suditi u ovom procesu(…)U jednome novinskom feljtonu – negdje ga imam izrezanog, spremljenog pa zagubljenog… – koji je zatim naokolo citiran i prenošen, pa ga u dijelovima nalazimo i po internetu, Nedžad Latić precizno opisuje atmosferu i raspoloženje u Sarajevu, među vjerujućim muslimanima, te učenicima i profesorima medrese. Njemu dugujemo i jedine opise procedure suđenja, započetog u ta gluha ljetna doba(…)Nedžad Latić opisuje kako u taj ponedjeljak, 18. srpnja, čeka pred ulazom u sudnicu. Svi drugi su već ušli, njega ne pušta sudski policajac Ratko, koji na tom mjestu redovno stražari, kaže mu neka čeka, i on sad čeka. Pusto je, nema nikoga i nikoga zapravo nije briga za ono što se događa. Radni je narod na moru, blagodati socijalizma pri svojim su vrhuncima, uživaju Sarajlije u hladu svojih dubrovačkih, peljeških, makarskih vikendica. Sirotinja i komunarci kod sebe su, u Neumu. I koliko god će već za pet-šest godina, pa za deset, dvadeset i četrdeset, biti gužve oko ovog procesa, u ovoj sudnici i ispred nje, pa će tisuće i desetine tisuća njih po sportskim dvoranama, trgovima i stadionima slušati govore prvooptuženoga, danas nikoga nema i nikoga nije briga“, piše, pored ostalog, Miljenko Jergović u tekstu „Ljeto kad su u Sarajevu posljednji put sudili pjesnicima“, dijelu feljtona „1983 – kratka povijest jedne prijeratne godine“ kojeg objavljuje u zagrebačkom tjedniku „Express“.

Stvaranje historije

Historijske ličnosti dijele se, između ostalog, na one koji, kažimo tako, historiju stvaraju i one koje historijske okolnosti proizvedu. Alija Izetbegović, ma šta danas tvrdili njegovi poklonici, spada među druge. On je, uostalom, za prvooptuženog 1983. odabran zato što su, piše Šaćir Filandra u knjizi “Bošnjačka politika u XX stoljeću”, dvojica moćnih komunista tog doba, Nikola Stojanović i Hamdija Pozderac, odlučili da to ne bude Ahmed Smajlović, teolog i doktor nauka, predsjednik Starješinstva Islamske vjerske zajednice, prevodilac ozbiljne književnosti na arapski jezik i nosilac „Ordena zasluga za narod sa srebrnom zvijezdom“ kojeg mu je dodijelilo Predsjedništvo Socijalističke federativne republike Jugoslavije.

Za razliku od sarajevskog pravnika kojeg je 1983. znao malo ko, dakle Izetbegovića, nekadašnji jugoslavenski prvak u oranju, Milorad Dodik, od početka svoje političke karijere želi biti među onima koji historiju stvaraju. Sve je, baš sve, pokušao da tako bude: u Savezu reformskih snaga Ante Markovića zagovarao je spašavanje Jugoslavije, u Narodnoj skupštini Republike Srpske je bio ljuta opozicija, sa Sejfudinom Tokićem je u prvim godinama mira pravio Vijeće ministara u sjeni, slijepo je slušao Amerikance kad su smicali Karadžićev SDS s vlasti…i sve tako do glasnog separatizma garniranog seljačkom bahatošću.

U srijedu, 26. februara, Miloradu Dodiku će biti izrečena prvostepena presuda zbog nepoštivanja odluka Visokog predstavnika međunarodne zajednice, ali to što će imati rok žalbe i mogućnost da proces završi drugačije njemu, očito je, malo znači. Daleko ga više brinu reakcije u Republici Srpskoj u kojoj ga je najveća opoziciona stranka – SDS – pozvalla da do utorka podnese ostavku, a ni javnost, sudeći po tamošnjim medijima i posebno po reakcijama publike, ne misli da će svijet stati ako Sena Uzunović Dodika proglasi krivim, sasvim suprotno: za zatvorsku kaznu se navija malo manje nego za fudbalsku reprezentaciju Srbije i gotovo isto kao u Sarajevu ili Bihaću.

Vidoviti Milan

Ne znači to, naravno, da će Milorad Dodik mirno i dostojanstveno podnijeti svaku odluku Suda BiH na kojeg od početka vrše pritisak i on i Sanja Vulić i vascijeli SNSD i – što je nekada bilo važno, a od početka studentskih protesta više nije – Aleksandar Vučić. Kakav će osvanuti idući četvrtak znaju vidoviti Milan, Džemila kašikara i majstori tarota. Do tada vrijedi citirati Branku Latinović, bivšu ambasadoricu Srbije pri OSCE-u i nekadašnjeg člana Predsjedništva BiH, Mladena Ivanića.

„Mislim da Amerika nikad neće odustati od Dejtonskog sporazuma i onog što je njim definisano, je bi to onda bio poraz, ne samo njene politike, već svega noga što je ona uložila u taj sporazum – od svojih vojnih, ekonomskih, diplomatskih kapaciteta i uopšte svog imidža kao Amerike koja je stala iza jednog velikog projekta mira u Evropi“, rekla je Latinović na BN televiziji, dok Ivanić dodao da se Predsjednik Republike Srpske jednostavno preračunao u očekivanjima od Donalda Trumpa i „da su reakcije koje dolaze od Dodika prenaglašene“, baš kao što su i poređenja njegovog advokata potpuno promašena.