Emil Karamatić : ‘Za momka čvrsta, nema straha od srednjeg prsta’
Premijer Republike Hrvatske, Andrej Plenković, za vrijeme rata bio dezerter. Kaže da je bio anemičan, a čestitu čovjeku, kakvi inače dolaze iz HDZ-ea treba vjerovati. A one koji posumnjaju u njegovu tvrdnju – pod hitno locirati, uhititi i tansferirati.
Predsjednik Republike Hrvatske, Zoran Milanović, bio je jako hrabar čovjek što je inače za vrijeme rata najčešća osobina dezertera. U zemlji ludih domoljuba biti dezerter, priznajmo, istinska je hrabrost. Ali njegova nesreća je u tome što je nasamareno priznao da ga je bilo strah. Time je sjebao titulu iznimno hrabrog čovjeka. Bilo ga strah. I šta se tu može? Nego uključiti “možđane” i razumjeti čovjeka koji je u Hrvatskom saboru odlično odglumio zagrebačkog, gradskog uličnog fajtera i fakina.
Trideset godina od rata brzo prođe. Sve se zaboravi. A prvi u nizu zaborava su oni što su ginuli za državu. Drugi, na tom omiljenom spisku modernih i perspektivnih političara, su preživjeli vojnici. A najveći teret su im oni što su ostali invalidi. Država ih mora plaćati a, proračunu muka od njih.
Tjeskobne i mučne su te spoznaje ali, država je stara rospija koja se ne vodi milošću nego interesima. A ‘ko je vidio interes u davanju?
Interes je od stoljeća sedmog u uzimanju.
Danas su na vidiku klimatske i političke promjene. Tako su se i naši dezerteri promjenili.
Niti su više anemični, niti su u strahu.
Kad se vodi država anemija i strah što bi se reklo rukom ode. Nema te terapije koja liječi strahove i anemiju kao voditi državu. Još ako je ta država Hrvatsku. E, ona liječi i teže slučajeve.
Njih dvojica plemenitih, nekad bolesnih Hrvata, su prvi s takvim dijagnozama u povojesti koji dođoše na čelo države.
Da sam ikako mogao znati što će nas snaći i da sam te ’92. imao kakvu moć što bi također bilo razumljivo, danas kad ih gledam u Dubrovniku ili bilo gdje drugo a, prdoklače o ratu, velju daklem, na Južnom ratištu bi srpskim snagama osobno napravio koridor da piče kud ih je k…. volja.
Ali nisam.
Nego ja, sirota budala, ojađena domoljubljem, uzeo odikovanje. S kojim se komotno mogu, da prostite, jebati. Vulgarnosti su zbog lakše komunikacije a, inače na Balkanu su to jedine riječi razumljive onima koji se na njih zgražaju. Na ove retke kao melem lijepi se jedna čapljinska anegdota. Koja omogućuje lakše razumjevanje, zašto je Titov, čapljinski narodni heroj Kalta, drugo mu ime ne znam, odlikovanje okačio ćuki oko vrata. A ćukom ga je zvao da ne bi uvrijedio beštiju.
Nikad više anemičnih dezertera kao danas u Dubrovniku koji su razgovarali o ratu. Po svim osobinama koje ima, predsjedniku Republike Hrvatske Zoranu Milanoviću je, ako ikada, danas bilo mjesto u Dubrovniku. Ovako ucvijeliti nekad prestravljenog, danas hrabog predsjednika, mogu samo nerazumni, nekad anemični, danas punokrvni predsjednik Vlade.
Komentari