Emil Karamatić : J… ga, ako se ne znate izboriti za svoja prava, ostalo vam je toliko znanja da od g….. ne pravite pitu
Mogu li Sindikati prosvjetnih radnika koji nastavu održavaju po nastavnom planu i programu na hrvatskom i bosanskom jeziku – Hercegovačko neretvanske županije izboriti povišicu plaće od petnaest ili više posto?
Ako samo malo promislimo ili koliko dozvoljavaju niske temperature i uobičajeno prežderavanje koncem godine, odgovor bi bio: možda mogu da nije i previše faktora koje prosvjetari zanemaruju ili ne žele vidjeti. Ili su od velike umišljenosti da su najinteligentniji dio stanovništva potonuli u sveopću tupost koja vlada u vremenu autokratskih režima.
I tu se moramo zadržati. Ne dugo. Tek toliko, da onima koji ne znaju, pojasnimo što nas snalazi na političkoj sceni posljednjih trideset godina.
Na vlasti je više od dvadeset godina čovjek kojemu odlično leži uloga i blaženika i luđaka ali i vražjeg namjesnika na najmanjem šupku europskog teritorija. Njegove glavne osobine su da je prema slabijim okrutan i nimalo manje gladan i (k)žedan, a prema jačima ponizan do krajnjih granica. Ako je netko pomislio da sam upotrijebio moć teleportacije i da pokušavam opisati ludog kralja Judeje Heroda, neće pogriješiti, uvjet je samo da misli zadrži u mileniju, stoljeću i godini u kojoj živi i da ne ide daleko od Mostara. Ili može do Sarajeva, da ne bi pomislili da je u nekom dijelu države bolje ili drukčije.
Prije tri mjeseca u Bosni i Hercegovini su održani lokalni izbiri. Na tim izborima, u skoro svim općinama s hrvatskom većinom, uvjerljivo je pobijedio čovjek iz opisa svima znan i s više priznanja i odlikovanja od Josipa Broza. Evo nekih, svima znanih: doktor znanosti, sveučilišni profesor, akademik, nositelj počasnog doktorata Sveučilišta u Zagrebu, potom rektorskog žezla na Sveučilištu u Mostaru i mnogih drugih priznanja i ratnih odlikovanja uz koja po nasljednoj liniji prenosimo i odlikovanje trostrukog narodnog heroja Josipa Broza Tita s obiteljskim grbom plemićkog porijekla sa dodatnom titulom hercega.
I naši prosvjetni radnici, onakvi kakvi su, pomisliti će kako je sve ovo napisano obična zajebancija i da njima nije do zajebancije nego do povišice. Čak ako im misli odlepršaju i na tu točku, potrudit ću se u razumijevanju, ali pod gomilom uvjeta razumijevanja kompletnih političkih prilika i neprilika u proteklih minimalno dvadeset godina.
No, problem je star puno više.
E, tu dolazimo do uzročno-posljedične veze Herodovih zajebavanja prosvjetnih radnika u Hercegovačko neretvanskoj županiji.
Hrvatski i bošnjački podanici, među koje ponajviše pripadaju prosvjetni radnici na svim izborima, bili oni za lokalnu, županijsku, entitetsku ili državnu vlast, redovito, s malim izuzetcima, glas daju Herodu i njegovoj stranci.
Znam da vas nerviram, svjesno, s namjerom, ali prijeći ću na ovovremenska imena. Dakle, glas dajete Draganu Čoviću i njegovoj polu političkoj organizaciji polusvijeta koju je netko iz zajebancije nazvao hrvatskom, što je notorna laž, zatim demokratskom, što nikad nije bila i na kraju zajednicom, što je i jedino točno – skupinom ljudi povezanim interesima.
SDA bi imao isti opis, ali su na tren spašeni zahvaljujući intervenciji NATO snaga. Vjerovati je da će uskoro od okrutnih opisa biti pošteđen i prvi u Hrvata.
Slijedeći problem, koji prosvjetni radnici svjesno prešućuju ili pod utjecajnom misli da su intelektualci, što bi teško mogla biti istina, ali jesu akademski građani ili nešto pametniji od hercegovačkih paora ili samo zato što je u pitanju egzistencija koja se zasniva na popunjavanju fizioloških potreba ali tek zasnovane na jelu i piću, bez elemenata sigurnosti i slobode od straha, što kao ostale potrebe kod prosvjetara nisu važne jer je njihovo traženje uokvireno u petnaest posto i zasniva se na jelu i piću. Dakle čistom preživljavanju.
Da su nekad razmišljali o potrebi zdravog sna, slobodi od straha, jednakim pravima za sve građane, donekle dobroj zdravstvenoj zaštiti, vjerojatno bi barem jednom pomislili: Pa, ako smo toliko pametni, zašto nismo naučili mijenjati vlast?.
I to iz samo jednog razloga. A on glasi: Ne može se pregovarati s onim koga birate uporno trideset godina i on zna da ćete ga ponovo izabrati. Jer dragi moji prosvjetari, pregovarati se može samo s onima koji znaju da su zamjenjivi svake četiri godine. Dakle, morali ste zamijeniti ulogu s Draganom Čovićem ili još uvijek Bakirom Izetbegovićem o sigurnosti i slobodi od straha. Prosvjetari su kao i prosječan hrvatski ili bošnjački čovjek u zamci psovanja sve po spisku onima koje trideset godina zalijevaju ili pojasnimo prosvjeti – biraju kao što ste i nedavno učinili.
Da pojednostavim brojevima, jer među prosvjetarima ima matematičara i fizičara i oni su, uz ponekog istinskog intelektualca, jedini koji mogu dobiti posao bez uplitanja stranke.
Najveći problem prosvjete je što je osamdeset posto prosvjetnih radnika posao dobilo koruptivnim putem koalicijske braće esdeaovih i hadezeovih metoda.
Dok su oko šezdeset posto bračnih partnera prosvjetnih radnika – esdeaovi i hadezeovi uposlenici na nekom nivou vlasti, od općinske, županijske, entitetskih ili državne. Ili su u ekonomsko poslovnoj povezanosti pogodovanja ili namještanja javnih slavnih nabavki sa esdea i hadezeom.
S ovim premisama imate jasan zaključak.
S ovakvim omjerima uključenosti u kategoriju zla teško je pričati o pravici. Naprosto, i pomalo ludom izgleda da se prosvjetni radnici rugaju slavnoj hrvatskoj ili bosanskoj pravici.
S ovim bremenom dugogodišnji predsjednik Sindikata prosvjetnih radnika Josip Milić, koji jest s nekolicinom prosvjetara onaj izuzetak intelektualca, ali nažalost nema nikakvih šansi u pregovorima sa smušenom kancelarkom Hercegovačko neretvanskog sreza Marijom Buhač. Kancelarkom jer je kćer oca svoga. Njena sličnost s ministrom obrazovanja, znanosti i kulture HNŽ Adnanom Velagićem stavlja ih u bratsku ravan. Razlika je tek što Velagić ostavlja dojam da je pobjegao sa predizbornog jumbo plakata.
Kad je u pitanju kancelarka Buhač, nemoguće je zaobići film ‘Varljivo leto 68’. u kojemu je ostalo zabilježeno, kada u ulozi oca, Bata Stojković grdi u ulozi sina Slavka Štimca: „Pa gde ćeš, bre, kumicu, sunce ti jebem“.
Poznajući rad kancelarke Buhač i ministra Velagića u ovo malo vremena, svaki građanin može slobodno, ako mu tko ponudi mjesto predsjednika Ujedinjenih naroda, da se nikako ne misli, nego da prihvati i tek na upit odgovori upitom – kad ima let za New York?
Na kraju su prosvjetni radnici izašli i na ulicu. Ali predstava pobune je izgledala kao Sletska vježba drugu Titu na Partizanovom stadionu 1979. Za razliku od edeaovaca koji ponekad i gube vlast, Dragan zna da oni koji glasaju za njega ne mogu i ne znaju biti Matijaš Gubec.
Možda će prosvjetari ovim tekstom biti uvrijeđeni, možda ću izazvati gnjev u njima, ali to i nije loše. Andrić je davno govorio u pripovijetki ‘Pismo iz 1920.’: “Gnjev je pokretač“. Uostalom, društvo bez sukoba nije društvo, nego totalitarna zajednica primitivaca sličnih hrvatskim ili bošnjačkim nacionalističkim družinama.
Prosvjetni radnici, to što mislite da jeste, tek trebate postati a to su intelektualci. Ali i to će biti dug proces. Ali ne i nedostižan. Ako se to ne daj Bože ne dogodi, nemojte očekivati od seljaka kao što se kroz povijest i očekivalo da idu na barikade i da se izbore za vaše još toplije zbornice.
Zapamtite, za razliku od akademskih građana, intelektualci trideset godina ne glasaju za istu partiju. Niti uporno glasaju za onog tko ih javno podcjenjuje. A onaj tko vas javno podcjenjuje, pregovori po pravilu propadnu, a Sud, kao sredstvo vladajućih, sva htjenja proglasi nelegalnim.
Odtud izjava kancelarke da ništa ne proizvodite i da ste samo na teretu društva. No, na nesreću svih, proizveli ste i nju i kompletan kadar stranke koji vas zajebava … Jebi ga, ako se ne znate izboriti za svoja prava, ostalo vam je toliko znanja da od govana ne pravite pitu.
Ako vam se učinilo da sam preskočio prosvjetne radnike koji rade po nastavnom planu i programu na bosanskom jeziku, ne, nisam, dijele istu nevolju s hrvatskim prosvjetarima. Međutim ako priču vratite na početak i gdje god vidite hrvatsko ime slobodno ga zamijenite sa bošnjačkim imenom i političarom kojem odgovara opis. A to što od svih glumaca rado dajem glavnu ulogu Draganu Čoviću, nije slučajno. Pred takvom sposobnošću i Orson Welles bi zanijemio.
Ponudit ću vam i rješenje. Ujedinite škole i od dvije škole pod istim krovom napravite jednu školu pod čijim god krovom. Tada bi smanjili na desetine tekućih troškove, a povećali cijenu satnice. Međutim i to je posao za intelektualce, a ne za političke Hrvate i Bošnjake. No, za takvo što treba imati malo pameti i velika muda. A to su već osobine intelektualaca kojih nemamo ili nemamo dovoljno. Možda ih prosvjetari ipak proizvedu. Nekada. S akcentom na neke lude snove, izbjegavajući potvrdu da je itko živio takvu stvarnost.
Komentari