Kliker.info

Piše: Emil Karamatić (Neznase.ba)

Pročitao sam hektar tekstova suzama napojenih o porazu Ive Josipovića i jedno pet duluma domoljubnih tekstova o pobjedi Kolinde Grabar Kitarović.

Nisam se radovao pobjedi Kolinde Grabar Kitarović, niti sam tugovao za porazom Ive Josipovića.

Niti mogu pjevati sa krezubim domoljubima  „Zovi samo zovi“ niti imam snage žaliti za nekim ko je u pet godina mandata bio suhoparan ko dvopek i na nesreću 400 tisuća Hrvata i ostalih slobodno mislećih građana pomogao Draganu Čoviću da se domogne mandata člana Predsjedništva BiH. Ne sumnjam da Čović ne bi pobijedio i bez njegove pomoći, ali Josipović je mogao prešutjeti i ostati neutralan u toj bosanskohercegovačkoj priči.

Od svih koji su žalili za Josipovićevim porazom meni je u oči upao  – pažnju privukao samo jedan zapadno – hercegovački žalosni pjev.

Ovih dana sam bio pod jakom upalom i konzumirao sam poveću količinu lijekova, pa sam se obratio liječniku da mi pomogne, jer sam pomislio da sam halucinirao kad sam vidio na našoj dalekovidnici od onomad izvanrednog profesora, uplakanog Milu Lasića.

On, kao Sidarta ( Hermann Hesse/parafraziram) prelijepi sin brahmana, nezadovoljan duhovnom ispunjenošću koju mu pruža tradicionalna vjera i pobjeda potpomognuta katoličkim svećenstvom, bez znanja  pape Franje prvog, Kolinde Grbar Kitarović, kreće na put traganja za krajnjom istinom i konačnim prosvjetljenjem.

Naš Mile oplakujući poraz Ive Josipovića ne odustaje od svog životnog cilja i autentičnosti ni po koju cijenu.

Suzama stožernika Dragana Čovića plakao je Mile za Ivom Josipovićem. Tako se Dragan Čović suzama Mile Lasića kojeg je onomad zadužio titulom izvanrednog profesora odužio Ivi Josipoviću.

Naravno, u vrijeme predizborne kampanje nitko nije smio primijetiti da će Dragan Čović podržati Ivu Josipovića, kao što nitko nije znao da je Ivo Josipović preko političkog pokojnika, nekadašnjeg predsjednika Srbije Borisa Tadića te Milorada Dodika pomogao Čoviću da srpskim glasovima pojača pobjedu nad Martinom Ragužom.

Sjetimo se da je u predizbornoj kampanji Čović prioritet davao Josipoviću, dok je predsjednica Grabar Kitarović nagluhim biračima u BiH poručila da nije za treći entitet. Taj njen „neprijateljski čin“ nitko nije primijetio niti komentirao osim najveće Internet duševne bolnice na Balkanu hadezeovog glasila Poskoka. info.

Autobusi i ostala provozna sredstva koja je na noge digao stožernik Čović bila je samo njegova loše smišljana spin predstava (švindleraj ili prevarantstvo)  kako bi pokazao sestrinskoj stranci u Hrvatskoj da su svim sredstvima spremni podržati Kolindu Grabar Kitarović. Međutim, malo tko je u tom činu vidio poruku za mobilizacijom glasača Ive Josipovića.

Zašto je Čović napravio cirkus i bacio val ismijavanja na žalosne i promrzle glasače, koji su satima čekali da obave građansku dužnost, odnosno da zaokruže gospođu Kitarović kad su svi oni pa i onih preko trideset sedam tisuća članova Čovićeve stranke mogli preći granicu i u pograničnim mjestima (u Metkoviću, Opuzenu, Imotskom itd.), nekoliko dana prije se registrirati, uostalom na isti način kako su se registrirali u Mostaru, te u miru na dan izbora ako su imali želju glasati za Kolindu Grabar Kitarović.

Ne, Čović nije svoje članstvo animirao da se na vrijeme prijave, nego se svijesno pravio cirkus da se hercegovački glasači omalovaže i ismijavaju kako bi im se u budućnosti na jednostavan način oduzelo pravo koje pripada dijaspori. Uostalom, to je bio i najjednostavniji način da im se u budućnosti objasni da to i nisu.

Za Ivom Josipovićm ne treba žaliti naprosto iz razloga što je koketirao i sa vragom i Bogom. Njegovo koketiranje sa nacionalizmom u Hrvatskoj, prijateljevanje sa Miloradom Dodikom,  te pomaganje Draganu Čoviću da učvrsti svoje pozicije u BiH, ponukalo me samo na razmišljanje da se zahvalim četnicima u Srbiji koji postadoše najveći ljevičari od vremena Patra Stambolića  i njegovog sestrića Ivana Stambolića (Aleksandru Vućiću i Tomislavu Nikoliću) što su sa političke scene eliminirali prvoga u nizu – Borisa Tadića, kao što će svi ljevičari u Hrvatskoj na razočarenje desničara biti najzahvalniji Kolindi Grabar Kitarović koja će biti učinkovitija (u hapšenjima) od Ive Sanadera, a domalo u svom političkom djelovanju biti  lijevija od cjelokupnog članstva esdepea.  Pa zar to i nije tradicija na Blakanu. (Sjetite se Ivice Račana i Ive Sanadera. Je li možda netko zna tko je od njih dvojice bio ljevičar, a tko desničar?)

Što očekivati od NATO činovnice nego da u narednih pet godina provodi američku politiku u Hrvatskoj i regiji, koja nimalo neće biti ugodna u prvom redu za Milorada Dodika i Dragana Čovića.

A tek onda sa sadašnjim ili  budućim premijerom da spašava Hrvatsku od grčkog scenarija, odnosno bankrota koji joj kuca na vratima.