Kliker.info

Vehabizam je jedan od najkontroverznijih i najradikalnijih pokreta unutar islamskog svijeta. Sam njegov spomen izaziva vatrene podjele i burne rasprave među samim muslimanima, ali i u društvu općenito. Nedavni neočekivani trijumf džihadista u Siriji u obliku dolaska na vlast islamista Hayat Tahrir al-Shama, bacio je još jedno svjetlo na radikalni islamizam. Vehabizam, kao teološko-politički pokret, odnosno kao ideologija, nastao je u 18. stoljeću na Arapskom poluotoku. Pokret se temelji se na ultrakonzervativnoj interpretaciji islama i povratku njegovim izvornim korijenima. Ime (koji sami vehabije ne prihvaćaju) dobio je po svom osnivaču, Muhamedu ibn Abdul-Vehabu, čije su ideje izazvale val reformi, ali i žestok otpor muslimana. Neki pokret smatraju obnovom čistog, izvornog i neiskvarenog islama, dok ga drugi optužuju za rigidnost, selektivno tumačenje vjere i netoleranciju prema različitostima. Vehabizam nije samo teološki pokret već i politički alat koji je oblikovao povijest Saudijske Arabije i utjecao na njene odnose s ostatkom svijeta. Bliska povezanost vehabizma s radikalnim islamizmom, ekstremizmom i terorističkim organizacijama (Al- Qaida, ISIS, Al-Nusra, Hayat Tahrir al-Sham i dr.) dodatno ga je izlaže kritici svjetske javnosti.

Nastanak vehabizma

Vehabizam se pojavio u 18. st. kao spontani odgovor na, kako je njegov utemeljitelj Muhamed ibn Abdul-Vehab smatrao, moralni i vjerski pad muslimanskog društva. Razdoblje u kojem se razvijao obilježeno je dubokim unutarnjim krizama u islamskom svijetu, slabljenjem Osmanskog Carstva, širenjem europskog kolonijalizma na Bliskom istoku i narastajućim inovacijama u vjerskoj praksi koje su bile suprotne izvornoj islamskoj tradiciji. Ibn Abdul- Vehab (1703. – 1792.) rođen je u malom selu Ujajna u pokrajini Nedžd, smještenoj u današnjoj Saudijskoj Arabiji. Od rane dobi pokazivao je veliki interes za religiju. Obrazovanje je započeo pod nadzorom svog oca, koji je bio ugledni islamski učenjak, a kasnije je studirao u Meki, Medini i Basri. Tijekom svojih studija bio je izložen različitim interpretacijama islama. Razvio je snažnu odbojnost prema praksama koje je smatrao odstupanjem od izvornog učenja proroka Muhameda.

Savez s Ibn Saudom

Nakon što je protjeran iz rodnog sela Ujajne zbog svojih reformističkih ideja, ibn Abdul- Vehab se preselio u obližnje mjesto Diraju. Ondje je 1744. sklopio ključni savez s Muhamedom ibn Saudom, lokalnim plemenskim vođom. Savez je bio temelj budućeg uspjeha vehabizma. Dogovor između dvojice muškaraca bio je jednostavan: ibn Saud će vojno i politički podupirati širenje vehabijske doktrine, dok će ibn Abdul-Vehab pružati vjersku legitimnost Saudovoj vlasti. Suradnja je rezultirala pokretanjem niza vojnih osvajanja s ciljem širenja vehabizma diljem Arapskog poluotoka. Osvajanja su često su bila brutalna, uključujući uništavanje grobova i sufijskih svetišta koje su vehabije smatrali idolopoklonstvom. Do kraja 18. stoljeća, vehabizam se proširio na veći dio središnjeg i istočnog dijela Arapskog poluotoka.

Pokroviteljstvo saudijske države

Međutim, širenje ideja nije prošlo bez otpora. Osmansko Carstvo, koje je nominalno vladalo tim područjem, smatralo je vehabizam prijetnjom svojoj vlasti i islamskom učenju kojeg su promovirali. Osmanski sultan je, uz pomoć egipatskog vođe Muhameda Alija od Egipta, u 19. st. pokrenuo niz vojnih kampanja protiv vehabija, privremeno smanjujući njihov utjecaj. Iako je vehabizam pretrpio privremeni poraz, pokret je ponovno oživio sredinom 19. stoljeća pod vodstvom obitelji Saud. Konačno, početkom 20. stoljeća, Abdul-Aziz ibn Saud uspio je uspostaviti kontrolu nad cijelim Arapskim poluotokom, proglasivši 1932. osnivanje Saudijske Arabije. Saudijska kraljevska obitelj koristila je vehabijsku doktrinu kako bi legitimirala svoju vlast, dok su vehabijski učenjaci igrali ključnu ulogu u formuliranju državnih zakona temeljenih na šerijatu. Ova simbioza politike i religije rezultirala je vrlo konzervativnim društvom, u kojem su kulturne i društvene norme oblikovane prema vehabijskoj interpretaciji islama.

Kontroverzni naziv vehabizam

Sam naziv vehabizam dolazi od osnivača pokreta, Muhameda ibn Abdul-Vehaba, ali ga pristaše pokreta uglavnom ne koriste, jer ga smatraju pogrdnim etiketiranjem vanjskih promatrača, osobito šijita. Pripadnici vehabijskog pokreta sebe više vole nazivati „muwahhidun“ (oni koji ispovijedaju monoteizam), ističući svoju posvećenost čistoći vjerovanja u „tawhid“ (jedinstvo Boga). Zato se koriste još nazivi monoteisti i unitarijanci kako bi označili pripadnike pokreta. Vehabije rado sebe nazivaju selefijama. Umjesto pojma vehabizam koriste selefizam (arapski: salafiyya) – širi pojam koji označava povratak izvornim učenjima islama kako su ih prakticirale prve tri generacije muslimana, poznate kao selef as- salih (ispravni prethodnici). Vehabije se osim muwahhiduna i selefija nazivaju se i muslimani (bez dodataka) jer smatraju kako njihova ideologija predstavlja najčišći islam.

Vehabizam i Saudijska Arabija – političko-religijska simbioza

Od 1932. vehabizam uživa pokroviteljstvo saudijske države. Vehabizam je postao službena ideologija nove države koju Saudijci koriste za promicanje vlastitih političkih, gospodarskih i vjerskih interesa u kontaktu sa svijetom. Jedan od najznačajnijih aspekata modernog vehabizma je njegova globalna ekspanzija. Od 1970-ih godina nadalje, zahvaljujući ogromnom bogatstvu od nafte, Saudijska Arabija financira izgradnju džamija, islamskih škola (medresa) i centara diljem svijeta. Saudijci provode sve te projekte s jednim ciljem: promoviranje vehabijskog tumačenja islama, što često rezultira sukobima s lokalnim islamskim tradicijama. Kampanja promicanja vehabizma imala je i ima veliki utjecaj na islamske zajednice u Africi, Aziji, Europi i Sjevernoj Americi. U mnogim slučajevima, vehabizam je doveo do marginalizacije sufijskih i šijitskih zajednica, koje vehabije smatraju otpadnicima od pravog islama. Širenje vehabizma također je promijenilo dinamiku odnosa unutar sunitskog islama, zamjenjujući tolerantnije lokalne prakse onim rigidnijim.

Država uređena na načelima vehabizma

Prema učenjima vehabijskog pokreta, nacionalna država treba biti uređena na način koji odražava strogo pridržavanje islamskih principa temeljenih na Kuranu i sunnetu. Vehabizam, kao teološko-politički pokret, zagovara model države i društva u kojem se šerijatski zakon doslovno primjenjuje, uz fokus na monoteizam (tawhid) i eliminaciju inovacija (bid’a) u vjeri. Sekularizam ili bilo kakva podjela između religije i države (kao npr. u kršćanski princip – „Caru carevo, a Bogu Božje“) odbacuje se kao neprihvatljiva inovacija koja odstupa od izvornog islama. Vehabizam ne podržava koncept nacionalizma (uključujući arapski), jer smatra da je zajednica muslimana (ummet) važnija od nacionalnih identiteta. Nacionalne granice i etnički identiteti su, prema vehabijskom tumačenju, sekundarni u odnosu na zajedničku islamsku vjeru.

Međutim, za razliku od nekih ideologija koje pozivaju na odumiranje države (npr. komunizam), vehabijama je država vrlo važna jer zakon treba osiguravati pridržavanje islamskih normi. To uključuje uspostavu državnih institucija koje nadgledaju javni moral, poput tzv. Hisbah (vjerske iliti moralne policije), koja nadzire ponašanje građana u skladu s islamskim vrijednostima (npr. oblačenje, molitve ili zabrana ispijanja alkohola). Vođa države (kalif, emir ili kralj) mora biti musliman koji je ujedno čuvar islama i zakona. Prema vehabijskoj ideologiji, vladar je odgovoran pred Bogom i islamskom zajednicom, a od podanika se očekuje poslušnost vladaru sve dok on ne krši osnovna načela islama. Vladar bi trebao osigurati da država ne odstupa od islamskih učenja i ujedno eliminirati svaku herezu.

Vehabizam naglašava potrebu za uklanjanjem praksi i tradicija koje nisu izravno potvrđene u Kuranu i sunnetu. To se odnosi na mnoge kulturne običaje, sufijske rituale, štovanje svetaca ili izgradnju raskošnih grobova. Država bi trebala aktivno promicati „čistu“ islamsku praksu i eliminirati sve što se smatra devijacijom. Islam mora biti jedina religija u javnom životu. Dok se nemuslimanima može omogućiti život u islamskoj državi, njihova prava su ograničena i podložna su islamskim pravilima (npr. plaćanje džizije – poreza za nemuslimane). Od muslimana se očekuje potpuno pridržavanje islamskih propisa, a odstupanja se strogo kažnjavaju.

Vehabizam zagovara tradicionalne spolne uloge, pri čemu je položaj žena tradicionalan. Žene moraju nositi hidžab ili nikab i pridržavati se strogih pravila odijevanja. Postoje ograničenja u kretanju i miješanju spolova. Iako se ženama priznaju određena prava, poput obrazovanja, njihova uloga u društvu ograničava se na obitelj i kućanstvo. I gospodarstvo mora biti u skladu s islamskim principima, što uključuje zabranu kamata (riba), promicanje zekata (obavezne milostinje) i poticanje trgovine usklađenje s islamskim pravilima. Najbliži primjer vehabijskog modela države u suvremenom svijetu je Saudijska Arabija, gdje je vehabizam službena državna ideologija.

Sukobi sa saudijskom državom

Međutim, koncem 20. i početkom 21. stoljeća, Saudijska Arabija suočila se s izazovima modernizacije, koje je nemoguće zaobići. Pod vodstvom prijestolonasljednika Muhameda bin Salmana (MBS), započete su reforme koje uključuju ublažavanje nekih od najstrožih aspekata vehabizma, poput ukidanja zabrane vožnje ženama, dopuštanja mješovitih događanja i ograničavanja utjecaja vjerske (moralne) policije. Iako su reforme naišle na odobravanje međunarodne zajednice, one su izazvale kontroverze unutar vehabijskih krugova, koji ih vide kao odmak od osnovnih principa njihove doktrine. Iako su neke reforme provedene, temeljna načela vehabizma i dalje oblikuju saudijsko društvo i politički sustav.

Sličnosti i razlike vehabizma i selefizma

Iako su pojmovi vehabije i selefije sinonimi, između njih postoje značajne razlike, kako u povijesnom kontekstu tako i u praktičnom značenju. I vehabije i selefije dijele ideju vraćanja na izvorni islam kako su ga prakticirali „pravedni preci“ (salaf as-salih), tj. prve tri generacije muslimana (ashabi, tabi’ini i tabi tabi’ini). Obje skupine naglašavaju tawhid (jedinstvo Boga) i osuđuju inovacije (bid’a) u vjeri. I jedna i druga crpe inspiraciju iz učenja Ibn Tejmije (1263.–1328.), koji je naglašavao strogo pridržavanje Kurana i sunneta te odbacivanje svih praksi koje je smatrao inovacijama. I vehabizam i selefizam imaju vrlo strogo tumačenje jednog Boga, odbacujući praksu štovanja svetaca, posjećivanja grobova i korištenja amajlija.

Međutim, za razliku od vehabizma koji je povezan s Muhamed ibn Abdul-Vehabom i S. Arabijom, selefizam je širi pokret koji nije ograničen na jednu regiju ili povijesnu osobu. Temelji se na konceptu selefizma – vjerovanja u doslovno i striktno pridržavanje prakse pravednih predaka. Selefizam se razvio kao općenit pokret koji se može pronaći diljem islamskog svijeta i nije nužno povezan s vehabizmom. Selefizam nije monolitni pokret, unutar njega postoje različite struje: puritanski (nepolitički), politički (političari koji zagovaraju uvođenje šerijata) i džihadistički (ekstremisti koji zagovaraju nasilje radi uspostave islamske države – Al-Qaida, ISIS, Hayat Tahrir al-Sham). I kod prakticiranja vjere postoje razlike. Vehabije se pridržavaju zakona S. Arabije, dok selefije prakticiraju islam na decentraliziran način, prilagođavajući tumačenje islama lokalnom kontekstu. U praktičnom smislu, svi vehabije se mogu smatrati selefijama, ali nisu svi selefije vehabije. Razlike između njih ovise o povijesnom, političkom i geografskom kontekstu.

Utjecaj vehabizma na muslimane

Vehabizam ima važnu ulogu u oblikovanju odnosa unutar islamskog svijeta. Njegova stroga netolerancija prema šijitskom islamu pogoršala je sunitsko-šijitske sukobe, posebno na Bliskom istoku. Saudijska Arabija, kao tvrđava vehabizma, desetljećima je u sukobu sa šijitskim Iranom. Sukob sunitske i šijitske regionalne sile dodatno polarizira ionako podijeljeni muslimanski svijet. Ratovi u Iraku i Siriji primjer su proxy ratova Rijada i Teherana. Unutar samog sunitskog islama, vehabizam se sukobljava s drugim tradicijama, poput sufizma. Vehabijama su sufiji „trn u oku“ zbog svojih stavova prema poštovanju muslimanskih svetaca (tawassul), posjećivanja njihovih grobnica (ziyarah) i proslava njihovih godišnjica (urs). Također, vehabije ne vole sufije zbog njihovih mističnih praksi kao što su glazbu (sama), poezija, ritualni ples. Sukob s drugim školama islama nije samo teološki, već i kulturni, jer vehabizam nastoji nametnuti standardiziranu interpretaciju islama na račun lokalnih i povijesnih varijacija.

Vehabizam i islamistički radikalizam

U zapadnim zemljama vehabizam je postao tema rasprava zbog percepcije da doprinosi segregaciji i radikalizaciji muslimanskih zajednica. Jedna od najvećih kontroverzi oko vehabizma je percepcija kako se radi o pokretu koji služi kao ideološka osnova za radikalni islamizam i terorizam. Iako vehabijska doktrina službeno ne poziva na nasilje, njezin strogi, zatvoreni i ekskluzivistički pristup vjeri, često služi kao inspiracija za ekstremističke skupine. Radikalne islamističke terorističke skupine poput Al-Qaide, talibana i ISIL-a usvojile su većinu elemenata vehabijske ideologije: naglasak na ranoislamskim tekstovima, odbacivanje inovacija s ciljem vraćanja društava u doba proroka Muhameda iz 7. stoljeća, netoleranciju manjina i podređen položaj žena. Mnoge radikalne islamističke skupine povezane s vehabizmom bore se za uspostavu šerijatskog poretka u cijelom svijetu (milom ili silom).

Službeni Rijad opravdano se suočava s optužbama da je financiranjem vehabijskog pokreta potaknuo radikalizaciju muslimana u svijetu i terorističke napade. Iako saudijska vlada službeno osuđuje terorizam, njen nedvosmislen doprinos širenju vehabijske ideologije kroz financiranje mreža nevladinih (često humanitarnih) islamskih organizacija rezultirao je usponom radikalnog islamizma u brojnim zemljama poput Iraka, Sirije, Libije, Jordana, Libanona, Palestine, Turske, prostora bivšeg SSSR-a, ali i Bosne i Hercegovine gdje djeluje utjecajna vehabijsko-selefijska zajednica. Također, Saudijci službeno i neslužbeno financiraju izgradnju džamija, islamskih škola i centara u kojima se promovira vehabijska ideologija, što izaziva zabrinutost kod vlasti država domaćina zbog mogućeg širenja ekstremističkih ideja. Nema sumnje kako promocija vehabijskih ideja nadahnjuje radikale na Zapadu, što posljedično rezultira terorističkim napadima u Londonu, Manchesteru, Madridu, Parizu, Beču, New Yorku, Bostonu, Orlandu, itd.

Iako vehabije tvrde da žele muslimane vratiti izvornim islamskim načelima, njihov rigidan pristup, povezanost s ekstremističkim i terorističkim skupinama izazivaju zabrinutost i otpor širom svijeta, kako islamskog tako i zapadnog. Budućnost vehabizma ovisit će o njegovoj sposobnosti da odgovori na kritike i prilagodi se izazovima suvremenog društva.

Matija Šerić (Geopolitika)