Kliker.info

I u vrijeme “paralize svijeta”, jedan od najvećih bosanskohercegovačkih književnika, akademik Dževad Karahasan, vrijedno radi.

Otkriva nama kako završava svoj novi roman, što je vijest kojom će zasigurno biti obradovani svi ljubitelji Karahasanove književnosti, kojih nije malo, kako u Bosni i Hercegovini i regionu, tako i diljem Evrope i svijeta.

Novi roman

“Nadam se da bih do kraja ljeta, ako Bog da, mogao biti gotov“, kaže za Radiosarajevo.ba ovaj velikan pisane riječi, te nastavlja:

“To je iscrpljujući rad, tako da sebi povremeno priuštim nekoliko dana predaha i prikupljanja. U tim predasima prikupljam materijal za esej o miru – to znači čitam autore koji su o tome pisali, bilježim poneku misao ili pitanje, uspoređujem pojedine “teorije mira”… Naime, u njemačkom gradu Osnabrücku se svake godine obilježava potpisivanje ugovora u Vestfalenskome miru, kojim je okončan Tridesetogodišnji rat. Meni je pripala čast da ove godine budem glavni govornik na tim svečanostima, pa se pripremam za rad na tom govoru, koji bi mogao početi u septembru”.

Akademik Karahasan, književnik, dramski pisac, esejist, romansijer, “jedan je od najsnažnijih i najdojmljivijih bosanskih prozaika“ i nesumnjivo jedan od najznačajnijih evropskih pisaca današnjice za naš portal govori o izazovima u kojima se cijeli svijet praktično preko noći našao suočen sa pandemijom COVID-19.

Podsjećamo ga kako se asocijacija na Alberta Cumusa i njegov roman “Kuga” čini neizbježnom, te da se često pomnje zadnjih sedmica.

“Odgovor na drugo pitanje Vi ste sugerirali u pitanju. Upozoravate, naime, na to da ljudi koji nastoje razumjeti ovu “paralizu svijeta” uglavnom posežu za Camusovim romanom “Kuga”. A gdje je Giovanni Boccaccio i njegov “Decameron”, jedna od najvažnijih knjiga evropske književnosti? Vjerovatno ima onih koji su posegnuli za tom knjigom, kao pozadinom na kojoj razmišljaju o aktualnoj epidemiji, ali su oni sigurno izrazita manjina”, veli profesor Karahasan.

Ipak, primjećuje da da Boccaccio i “njegova čudesna knjiga” imaju vrlo malo zajedničkoga “s našim žalosnim stanjem”:

“Boccaccio pokazuje neizmjernu kompleksnost života i svijeta, strahotu i radost stavlja jednu pored druge, podlost i uzvišenost, zlo i dobro, propast i sreću predstavlja kao neizbježne aspekte života, koji se međusobno dopunjuju, a ne isključuju; a onda na kraju vrati svoje djevojke i momke iz idile u grad napadnut kugom, iz kojeg su pobjegli da pripovijedaju (!). I oni su dakle pristali na činjenicu da su smrtna bića, iako su u “Decamerone” predstavljeni kao pastoralni tipovi, a ne kao koliko-toliko složeni književni likovi. Ne, mi ne možemo sebe i svoj svijet prepoznati u raskošnoj Boccacciovoj knjizi, o nama govori slika opsadnog stanja, koju Camus nudi u svojoj “Kugi”, koja, ruku na srce, ne spada u njegove najbolje knjige”, govori Karahasan za Radiosarajevo.ba.

Država i moje zdravlje

Camus, nastavlja Karahasan, uistinu nudi pravu osnovu za razumijevanje ovog trenutka – jedina razlika je u tome sto je kod Camusa pod opsadom, to jest u karanteni, samo jedan grad, a danas je cijeli jedan svijet.

“Nema vjere u izlaz, a nema ni snage da ga se traži; nema povjerenja u budućnost, nema predodžbe o nekoj mogućoj budućnosti, nema razloga da se o njoj razmišlja i da je se nastoji naslutiti. A li bi nas mogla utješiti upravo budućnost, koju ne zamišljamo i u koju ne vjerujemo. “Ali gdje je opasnost, tu raste i spasonosno”, pjevao je Hölderlin. Naše spasonosno je budućnost, koja će sigurno biti gora i od ovog danas. Država se brine za moje zdravlje. Država me štiti od poroka, ona uređuje moje obiteljske odnose, ona mi kaže kako da se odnosim prema smrti i mrtvima… Otkako ne može raditi svoj posao – brinuti se za ekonomiju, kao upravljanje zajedničkim dobrima, otkako se ne može brinuti za zdravstvo, školstvo, komunikacije i društvenu sigurnost, kao temelje države utemeljene na “društvenom ugovoru”, kako bi rekao Rousseau, država se kao luda bacila na to da se brine za moje zdravlje. Moram priznati da se osjećam mnogo loše, otkako se razne države ovako temeljito brinu za mene. Valjda zato i vidim ovako crno – Empedoklo je govorio da čovjek u svijetu vidi i prepoznaje samo ono sto nosi u sebi”, zaključio je Karahasan.

Faruk Vele (Radio Sarajevo)