Kliker.info

Kad je početkom sedmice u javnost dospjela mostarska fotografija srdačnog i nasmiješenog trojca Dragana Čovića, Zdravka Mamića i Aleksandra Vučića, momentalno je zapalila društvene mreže. Doduše, u Hrvatskoj zbog logike stvari nešto više nego u Bosni i Hercegovini i Srbiji, ali su je praktično svi u regiji vidjeli i na nju nekako reagirali.

Piše : Dragan Markovina (Oslobođenje)

Najviše je bilo očekivano bijesnih reakcija, koje su nekad prelazile u uvrede, nekad u prijezir, nekad u sarkazam, nekad u ožalošćenost, no ono što mi je gledajući sve to skupa bilo posve nevjerovatno, jeste toliko iščuđavanja nad fotografijom. Kao da su svi ti, uglavnom dobronamjerni ljudi prespavali posljednja tri desetljeća. Ovdje je čak i manje bitno da je Vučić uvjereni srpski nacionalist, dok su Čović i Mamić danas hrvatski nacionalisti, a sutra već iz interesa mogu biti nešto drugo, kao što je sve do rata bio Dragan Čović.

Puno je bitnija činjenica da njihova srdačnost pokazuje pravu narav naših društava, a realno i karakter ratova za jugoslavensku baštinu. Priča je već izlizana od ponavljanja, ali s obzirom na to da se kod većine stanovništva očito ne prima, nije je loše ponoviti. Naime, dok je običan svijet ginuo na frontovima, ovdašnje političke elite su sasvim lijepo komunicirale i surađivale, a isto to vrijedi i za suradnju svih novopečenih tajkuna, kojima je politika omogućila da se preko noći obogate na račun društvene imovine. Svi su oni bili i ostali u dobrim odnosima, ili su ih vrlo lako nakon rata izgradili, ili se u konačnici vrlo lako međusobno prepoznaju kad se vide. S te strane ovi prostori i dalje funkcioniraju gotovo integrirano i po istim obrascima.

Imajući to u vidu, dvije su stvari posebno tragične. Prva je ta da najveći dio građana, bez obzira na očitost navedenog ili na ovakve fotografije, i dalje uporno glasa za te iste koji su upravo do svega ovoga: siromaštva, nepravde, mržnje i besperspektivnosti i doveli, uporno se pritom čudeći kako se to ništa ne mijenja. Ovo čuđenje pak rezultira optuživanjem istih tih političkih elita za stanje u kojem se nalaze, kao da odgovornost njih samih koji za ove glasaju ne postoji.

Druga tragična stvar vezana je uz mjesto na kojem je fotografija snimljena. Ovdje ne mislim na bizarnost prodavanja priče o uspješnom gospodarstvu u zemlji koja se nalazi pred socijalnim slomom, iako je to bitna tema koju bi trebalo šire obraditi. Mislim konkretno na grad Mostar, koji je doživio jednu od većih tragedija u proteklim ratovima i unutar koga je pomalo i nepristojno na ovaj način i s ovim ljudima u prvom planu hiniti izgradnju mostova, tolerancije i suradnje.

Tim prije jer grad de facto već godinama živi u bezvlašću i s dokinutom demokracijom, što je nezapamćen slučaj. Slijedom toga, ova fotografija se sasvim uredno nastavlja na ozbiljno rašireno licemjerstvo mostarskih političkih i intelektualnih nacionalističkih elita. Sve sam te ljude u nekoliko navrata uživo gledao kako se srdačno javljaju jedni drugima, pa i kako se iskreno druže i zabavljaju na nekim javnim događajima. I dobro je da je tako, jednako kao što je i normalno da je tako, jer svi su oni odrasli zajedno, išli su u školu skupa, izlazili na ista mjesta i znaju se od mladih dana.

No, ono što mi je sve vrijeme dok sam ih gledao prolazilo kroz glavu, isto je ono o čemu sam razmišljao gledajući fotografiju ovog trojca. A to je sljedeće: Ako oni, koji imaju tu normalnu zajedničku prošlost i u dobrim su odnosima, drže grad u ovakvom stanju i ne vide nikakav problem u tome da djeca idu u odvojene škole i razrede, da u gradu nema izbora, da su zacementirane ratne podjele i da je centar grada i dalje polusrušen i pust, kako će tek Mostar izgledati kad ga logikom biologije preuzmu oni koji nisu išli u školu zajedno, koji nisu zajedno odrastali i koji jedino ovakvu stvarnost poznaju? Odgovor na ovo pitanje zastrašuje.